Through the dark ~h.s.

~I hate you, I love you

Molim vas pročitajte prvo A/N , važno je :)

(Evo me opet, napokon! Prvo vam se želim ispričati što jaaako dugo nisam objavljivala ništa, ali osim što nisam imala vremena, nisam imala ni inspiracije. Iskreno sam već sama sebi počela ići na živce s odgađanjem, pa sam sad sjela i napisat ću ovo večeras pa makar bila budna do ujutro. Nadalje, neki od vas su vidjeli, neki nisu, objavila sam prolog za novu priču "Between us". Ne planiram ništa s njom dok ne završim ovu priču, jer sam i ovako u utrci s vremenom. Ali, molila bih vas, koji niste, da pogledate prolog i ostavite mišljenje, da znam valja li. I za kraj, ja vam u pripremi imam još jako puno uzbudljivih priča svakakvih žanrova (ako nekog nešto posebno zanima može me pitati u inbox) tako da, stay tuned :') Anyway, hvala ako ste ovo pročitali, idemo sad na Lisu i Harryja.)

"I found myself staring at his stupid face. He looks like a baby while he's sleeping. But, when he awakes, he'll become an idiot again."

Lisa's POV

To je to, ljetovanje u Dubaiju je službeno završilo. Sutra ujutro imamo let za New York...

Zadnja nam je večer ovdje, tako da sam odlučila sići na plažu i dočekati zalazak sunca, kao nekada. Samo ovaj put mama nije sa mnom.

Nisam htjela nikoga zvati, trebalo mi je vremena nasamo. Stigla sam do uvale gdje smo se inače kupali i prostrla ručnik na kamenje. Sunce polako zalazi i već poznate kombinacije boja stvaraju odsjaj na površini mora. Lagani ljetni povjetarac mrsi moju kosu, a oko mene se čuje tek zvuk valova koji nemarno zapljuskuju obalu.

Zašto sve mora biti toliko komplicirano? Već više od godinu dana je prošlo... Još uvijek nije prošla ni jedna večer da sam legla sretna u krevet. Cijelo vrijeme me proganjaju loše uspomene, ne mojom voljom.

Svi oni napadaji, suze... Ne razumijem što trebam učiniti da te noćne more prestanu. I sad još Harry... Živcira me samo njegova prisutnost i najradije bih se izvikala na njega. Ali opet, u dubini sebe znam koliko je prokleto dobar osjećaj njegove blizine. Jednostavno se vrijeme zaustavi, pamet mi se pomuti i u meni se sve uzburka. Nervoza i uzbuđenje kakvo nikada nisam osjetila. Nikada.

U jednom trenutku ga mrzim, a već u idućem samo želim da mi je blizu i da ponovno osjetim njegov parfem. I krajnji rezultat je opet bol. Možda meni godi njegova blizina i njegov pojava me skroz raspameti, ali on u meni vidi samo razmaženo derište.

Ako mi je ikada i na kraj pameti bila ideja da je možda on ono što mi treba, znam da je ta ideja od samog početka osuđena na propast. Mi jednostavno nismo stvoreni da budemo više od dvoje poznanika koji će se vječito svađati. Uostalom, on ima djevojku i to je još jedna prepreka. Trebala bih samo zaboraviti na glupi poljubac i sve.

Ali ne mogu. Jebeno ne mogu. Svaki put kad se pojavi u blizini, samo ga želim uz sebe. Iritantan je, a u isto vrijeme tako... Sladak. Mozak će mi eksplodirati od pokušaja da analiziram i zaključim kako se zapravo osjećam.

Ne znam koja je bol gora, ta što je ljubav mog života trenutno u svijetu anđela ili što jedina osoba koja bi mi možda mogla pružiti utočište u svom zagrljaju ne obraća pažnju na mene. Barem ne u dobrom smislu.

Sunce samo što nije zašlo, mislim da je vrijeme...

Ustanem s ručnika i počnem tražiti najljepši kamenčić. Na trenutak mi se učini da uz miris soli osjetim onaj poznati parfem, ali ne obraćam pažnju. Previše sam vremena potrošila razmišljajući o njemu da haluciniram.

Slučajno nađem kamenčić koji liči na srce s malom pukotinom kroz sredinu. Na prvi pogled običan kamen, za mene simbolizira nešto. Podignem ga sa zemlje i stavim na srce. Par sekundi razmišljam, dok u sebi ne zamislim želju. Ponovno mi se pričini da je on tu.