Samo jedno ljeto - TISKANA📚

Drugo poglavlje

KARMEN

Prtljažnik džipa prepun je našim stvarima i spremni smo za put. Do Tučepa ćemo stići najviše za četiri i pol sata, ako ne budemo svraćali na pumpu ili se tata odmarao od vožnje. Jedva čekam staviti glavu na udobno sjedalo i prespavati cijeli put. Probudit ću se samo onda ako mi dođe potreba za otići na wc ili napiti vode.

Sestra i ja namjestile smo se straga, roditelji su sprijeda i tata vozi. Jutros kada su nas budili osluškivala sam zvukove po kući i nadala da mene nekim slučajem zaborave. Htjela sam biti kao Kevin iz Sam u kući, zaborave na mene i tek se sjete da postojim kada dođu na lokaciju. A ja u to vrijeme provedem najbolje dane svojeg života. Sama.U.Stanu.

Mama mi je natrpala torbu sa još dodatne odjeće. Ni sama ne znam što je sve spakirala, toliko me zanimalo da nisam htjela ni pogledati. Do lokacije mogu koristiti mobitel i slušalice, a onda kada stignemo tata će sestri i meni uzeti sve.

Nema tehnologije na ljetovanju. Može li me radije ubiti i skratiti mi muke? Već sam prije pripremila pjesme koje će me na početku opustiti pa kasnije uspavati kako bih prespavala cijeli put. A i to nije problem jer sinoć ni tako nisam oka sklopila.

Prije nego što ću staviti slušalice na uši i maknuti se iz stvarnosti čujem mamu kako priča tati o apartmanu u kojem ćemo mjesec dana boraviti.

„Kako si rekla da se preziva ta obitelj?", tata pita mamu.

Mama prekopa po svojem rokovniku u koji je napisala sve podatke i adresu kako bismo ih lagano pronašli. Tata je unio sve potrebno u GPS i nećemo imati problema s nesnalaženjem. Dovest će nas ravno do kuće u kojoj ćemo odsjesti.

„Obitelj Vidov. Monika i Marin Vidov", pročita ime sa papira. „Monika je rodom iz Zagreba, udala se u i ostala živjeti do danas sa svojim suprugom u Tučepima."

Ne miješam se puno u razgovore između roditelja, ali u ovaj moram inače ću puknuti. „Kako je mogla napustiti Zagreb i udati se u neku selendru poput Tučepi?"

Mama se iznenađeno okrene prema meni i s blagim smiješkom odgovori: „Ljubav ne bira Karmen. Očito ga puno voli kada je odlučila otići iz glavnog grada i preseliti u selendru kako je ti nazivaš. Nije joj bilo važno gdje ide, ako je s osobom koju voli."

Moja mama je nepopravljiva romantičarka. I ona bi učinila isto to. Zato njezina kćer ne bi ni u ludilu. Otići iz jedinog grada u kojem imaš sve mogućnosti to nitko normalan ne radi. U Zagrebu je sav život. Zagreb je metropola države, u njemu je budućnost i mogućnost.

„Ne bih ni za živu glavu", kažem s vrlo odlučnim tonom.

„Zamisli da pronađeš nekoga baš dolje u Tučepima ili u obližnjim mjesta i promijeniš mišljenje?"

„Ne budi smiješna mama. Tko se meni može svidjeti dolje? Takav ne postoji. Dalmatinci su divlji, a meni takvi ne trebaju"

Ma i da mi se svidi što čisto sumnjam da bi se ikad dogodilo uvijek bih birala svoj Zagreb. Budućnost ispred ljubavi. Sigurno neću imati i pronaći budućnost u nekom zabačenom mjestu na jugu. Ne kažem da ljudi ne zarađuju dolje, pogotovo ljeti kada sve vri turizmom i životom. Sigurna sam da zarade lovu pogotovo oni koji se bave turizmom, ali zimi? Tada je sve mrtvo i jedino što možeš jest lupati glavom od zid sve do idućeg ljeta.

„Ma ne bih ja ni dao svoju kćer nekom Dalmatincu. Ma neću ja dati nju nikome. Ostat će ona zauvijek s nama. Miu ćemo dati, ali i ona će se brzo vratiti kada je muž potjera jer troši previše novca na odjeću."

Mama se od srca nasmije, a ja sam mu već zahvalila kada je rekao da me nikome neće dati. „Ti me tata jedini shvaćaš." Da me bar još može shvatiti oko želja za ljetovanje.