Samo jedno ljeto - TISKANA📚

Sedamnaesto poglavlje

DOMINIK

Nikada nisam trčao za curama. Cure su trčale za mnom. Dominik Vidov nikada ne bi spao na to da trči za curom, a vidi me upravo sad. Trčim i tražim Karmen po Sumartinu, probijam se među grupom umirovljenika i vodičem koji im nešto priča na njemačkom i uz sva ta stara lica tražim mlado,lijepo,uplakano lice.

Uspio sam se probiti i izašao iz gužve. Turisti se ne znaju maknuti, drže se zajedno kao da će u par metara izgubiti jedni druge. Upravo zvučim kao Karmen. Vidim hejtericu ljeta i svega povezivog s tom riječi, sjedi na klupi istoj onoj na kojoj sam maloprije sjedao. Noge je podigla na klupu, skupila se i obgrlila ih rukama. Vruće je tamo gdje ona sjedi, pakleno vruće, ali izgleda njoj to ne smeta. Ne mislim je ostaviti na miru, ako mi kaže baš to neću je poslušati. Trebam znati što ona misli o svemu što smo doznali. Ja ne znam što bih mislio, sve mi je još novo i nevjerojatno. Jedna Zagrepčanka i Jedan Dalmatinac nisu se prvi put sreli ovo ljeto, imamo našu priču staru devetnaest godina. Jebote. To je dobra priča i tužna u isto vrijeme. Imali smo sreće, ostali smo oboje živi i evo nas danas ovdje dišemo i živimo punim plućima. To treba cijeniti, ja sigurno hoću.

„Moja mama je dok su Antonio i Luka bili mlađi napravila jednu igru. Kupila im je vrećicu nekakvih šarenih bombončića i kada bi napravili neko dobro djelo dala bi im jednu boju. Svaka boja bombona značila je nešto. Crveni bombon bio je za riječ hvala, žuti za molim te, plavi kad bi podijelili s prijateljem igračku." Sjednem na klupu pored nje. „To je bila nekakva njezina odgojna metoda koja je čak i uspijevala."

„Bili su bomboni u pitanju, djeca sve rade za bombone." Ona progovori i ja se potiho nasmijem. Smrknut glas, ali priča što je dobar pomak.

„Ja i dan danas sve radim za bombone." Kažem.

Nema smijeha, idemo dalje..

Uzdahnem i stanem prevrtati priču staru devetnaest godina u ruci. „Rekao sam ti jutros na trajektu kako postoji priča za M&M bombone, spreman sam je ovaj put ispričati."

„Nisi valjda planirao na meni vršiti odgojne metode?" Na kratko me pogleda i ponovno vrati smrknut pogled na jednu točku u koju stalno gleda.

„Ne baš, ali ne bi bila loša ideja."

Da, Karmen se uspjela malo nasmijati. To je i bio cilj, smetnuti joj bar na kratko misli koje je čine tužnom i umetnuti misli koje bi je mogle nasmijati.

„U vrećici postoji šest različitih boja jednako šest stvari koje ja napravim i tebi se svide."

Karmen me zbunjeno pogleda. „Spreman sam napraviti šest predobrih stvari, nemoj me tako gledati."

„Ok,neću. Nastavi jer te baš ne shvaćam."

„Ok, slušaj dalje. Stvar je u tome da neću raditi ništa s ciljem da dobijem od tebe neku boju bombona. Želim da sve to bude spontano i u trenutku. Ti si ta koja mora odrediti za što je koja boja. I kad mi ga daš.."

Ponovno njezin pogled. „Ponovno pogled!"

Ona ga odmah odvrati u stranu. Još je nepovjerljiva prema meni, kod nje idu djela, a ne riječi. Zato sam spreman dokazati kako nisam kreten.

Nastavim s objašnjavanjem, „Moraš reći što sam napravio da se tebi svidjelo. Bit će teško od tebe dobiti bombon, ali želim pokušati pa što bude. Koliko god odavala dojam da te ništa na ovom svijetu ne može impresionirati, ja baš mislim da postoji samo se treba potruditi. Imam li pravo?"

Pustim je da malo razmisli, pa kad jest odgovori: „Mene puno toga impresionira."

Odmah pitam. „Primjer?"