Samo jedno ljeto - TISKANA📚

Dvadeset deveto poglavlje

(Kako sam obećala :) malo kasnim jer nisam stigla do laptopa. Molim vas ostavljajte razmišljanja dok čitate tj usputne. Jako mi je bitno što mislite i osjećate dok čitate.)

KARMEN

Nova godina ne donosi dobre vijesti. Već na početku godine tatine su se slabosti vratile. Ponovno je umoran i osjeća nesvjestice. Sreća na prstima izlazi iz našeg doma i vraća se ista ružna tuga kakvu smo osjećali u prošloj godini. Bolest ga je pustila na miru, a onda se ponovno ušuljala u naše živote i zadala nove, jače bolove.

Počinjem ići na predavanja. Tatini bolni jauci bili su ti koji me pokreću iz stana. Cilj mi je glavu okupirati drugim mislima, zato od svojih kolega prikupljam materijal koji sam propustila i odlazim od jednog do drugog profesora i molim ih da mi pruže priliku polaganja ispita. U obližnjoj knjižnici učim, ali tekstovi koje čitam ne zadržavaju se u mojoj glavi dugo. Nisam koncentrirana, stalno mi oči i prsti šeću ekranom mobitela. Očekujem najgore moguće vijesti jer jutros kada sam izašla iz kuće, srela sam hitnu na ulazu u zgradu. Išli su kod tate. Bolovi u leđima su postali jači, nepodnošljivi, zavezali su tatu uz krevet i ne dopuštaju mu da ih pobijedi. Rak nas je ovaj put izigrao, i mene velikog pesimista. Na trenutak sam vjerovala da je moguće, svi smo vjerovali, ali mi je samo dokazao da nije jači ma koliko god se čovjek borio.

Tata gubi život krajem siječnja. Sahrane se sjećam kroz maglu, mnogo toplih riječi, lica i ruka. I Dominkovog tijela dok me grli pred svima i šapuće: „Tvoj tata će biti živ sve dokle budete živi vi. Zapamti to!"

„To nema smisla. Moj tata je mrtav i otišao je u onu ružnu, hladnu rupu."

Moj život je nakon tate, ružna, hladna rupa. Postala sam ta ista rupa. Neko vrijeme plačem, a onda suze presuše i pretvore u tišinu. Dane provodim vukući se po sobi i dnevnom boravku, dolazi mi u posjetu moja kovrčava, crvena prijateljica Iris i daje sve od sebe kako bih me oraspoložila. Ne uspijeva ni njoj. Neobično je živjeti bez tate, kuća je pusta i strana. Nekad se dogodi da zaboravim da je mrtav pa uhvatim sebe kako otvaram usta kako bih ga dozvala.

Nikada ga više neću vidjeti.

Noćne more me muče cijeli tjedan, budim se znojava i prestrašena u mračnoj sobi. Srce mi uvijek lupa kao ludo. Većinom su to snovi o tati i zatvorenom lijesu. On je dolje u njemu, živ je i doziva me da mu pomogne. Puno vremena provodim guglajući: Kolike su šanse da mrtva osoba, oživi? Bilo je primjera, priča iz mnogih krajeva svijeta, zakrčile su Internet.

Noćas se ponovno ista mora uvukla u moje snove, probudim se u trenutku kada tata otvori oči u crnome, mračnome, lijesu. Opipam nogom laptop na dnu kreveta, otvorim skype i nazovem ga. Dva sata je u noć, znam da ne spava, osim ako nije negdje izašao vani pa neće čuti skype poziv. Nakon moja tri zvona, Dominik se ipak javi.

Nismo se čuli tri tjedna. Svaki put me iznenadi njegova promjena, svakim je danom odrasliji, a ja tu njegovu promjenu jedino mogu gledati preko ekrana. Jedino što se nikada ne mijenja je narukvica na njegovom zapešću.

Pustio je bradu skupa s kosom koju odmah zaliže rukom kako mu ne bi padala na oči. Na zgužvanom jastuku drži glavu , a sve oko njega i na njemu (ono što uspijevam vidjeti) zove da se sklupčam i nikada se više ne maknem iz tog toplog, Dalmatinčevog kreveta i zagrljaja.

Obrazi mu se podignu kada me vidi, ali i brzo spuste kada shvati da nisam dobro. Ne izgledam dobro, a još manje zvučim kada kažem: „Jesi li znao da postoji slučajeva u kojima se mrtva osoba može probuditi?"

Tišina s druge strane je gusta kao magla, sve dok se magla ne rasprši od Dominikovog uzdaha. Shvatio je što me muči. „Otkad imaš noćne more?"