Samo jedno ljeto - TISKANA📚

Dvadeset treće poglavlje

DOMINIK

Trideset minuta toliko me dijeli od kuće do starog hotela u kojem se okuplja najgora bagra. Stižem na odredište ranije jer sam pola puta pretrčao. Koliko znam njih se rijetko može vidjeti po danu, okupljaju se kada padne noć, preostali dio dana spavaju ukomirani i drogirani. Kada bih bar znao u koje vrijeme se Karmen probudila, napisala pismo i otišla. Napisala najljepše moguće pismo koje sam pročitao, koje mi je netko napisao, a onda otišla napraviti najgore moguće sranje.

Hotel je odijeljen od mjesta i ljudi, sve je zaraslo okolo, zemlju na kojoj je sagrađen hotel kupili su neki ljudi i ovo strašilo bi se uskoro trebalo srušiti. Svi čekamo dan u kojem ćemo hodati bez straha. Tučepi su sigurno mjesto, ali uvijek se pronađe par debila koji nam tu sigurnost kvare. Nabijem nogom bocu koja mi se nađe na putu i ona se otkotrlja nekoliko metara udarivši u zid hotela. Ovo je jedina lokaciju za koju zna i u kojoj se okupljaju oni. Rekao sam da postoji nekoliko lokacija, nisam ih nabrajao osim hotela u koji ulazim. Zidove je netko ispisao grafitima, a na jednom od njih piše:

MIČITE SE IZ SVEMIRA SMEĆADI.

Natpis je namijenjen njima. Ne znam tko je bio dovoljno lud da uđe unutra i napiše ovakvo nešto. I od smrada se možeš razboljeti. Od stare zidove odbija se ime Karmen, ježim se dok ulazim dublje, gazim po smeću, upotrijebljenim iglicama i kondomima kojih ima u svakom kutku.

Ako joj se nešto dogodilo, ako padne samo jedna dlaka sa njezine kose prebit ću sve do jednog ne pitajući tko je glavni krivac, izvadit ću im oči iz glave samo ako je krivo pogledaju. Nikada nisam bio poznat po tučnjava niti sam se u njih upuštao, ali vrlo lako mogu postati ako je bilo tko od njih dirne. Do sad su mogli uraditi nezamislivo, dok hodam dublje pred očima mi se prikazuje Karmenino tijelo sklupčano na podu. Povraća mi se, ako je ne nađem ovdje ne znam što mi je činiti. Ne mogu vjerovati da je ipak napravila to, bila mi je sumnjiva, ali isto sam imao malu nadu da neće, da će pustiti policiji da naprave ono za što su plaćeni. Još je Karmenin tata rekao da je Mia progovorila, biti će uzalud. Uzalud će se žrtvovati kada se sad već sve zna.

Zvoni mi mobitel, Karmen nije, ona ni nema mobitel na ovome ljetovanju.

„Ne mogu sad pričati, zauzet sam." Juraj je.

„Čekaj! Da se nisi usudio prekinuti. „ veseo je.

„Požuri!" signal je postao jadan otkako sam ušao unutra. Bolje bi mu bilo da je nešto ozbiljno, nisam u stanju slušati njegove zajebancije.

„Krešeš li ti onu malu?"

Ne, nemam ja živaca za ovo. U pitanju je Karmenin nestanak i neću svoje vrijeme trošiti na Jurajevoj neozbiljnosti. „Koju malu?"

„Kako koju malu? Onu kojoj si na svoj rođendan stavio jezik do grkljana."

„Nije to tvoja stvar." Sada svi znaju, sada svi o nama dvoje pričaju. Društvo uvijek ulazi u privatnost i žele znati i ono što prelazi granice privatnosti.

Kada ponovno progovori glas mu je pun smijeha. „Čim to tako kažeš znači samo jednu stvar: Još ga nisi stavio."

Na putu sam da poklopim. „Jesi li me samo zbog toga zvao? Ako jesi, završili smo."

„Čekaj, koji ti je kurac? Ovaj poziv je važan, zato ti je bolje da slušaš. Jutros sam stigao u naš kafić sav ljut jer sam sinoć imao nekih sranja sa svojima, sjednem, naručim kavu i digne mi se kurac na tvoju malu."

„O čemu ti pričaš?" napola slušam, napola tražim, već sam došao do kraja i ništa sumnjivo nisam pronašao. Vratim se natrag istim putem prateći svjetlost iz vani.