Samo jedno ljeto - TISKANA📚

Šesnaesto poglavlje

DOMINIK

Hoću li ja biti taj ili Karmen koja će prva puknuti i istresti sve što zna za ovim stolom? Bio sam bio savršeno miran, u jednom trenutku, onda kada me Karmen raspizdila izgubio sam želju za doznati istinu. Ali kad su se roditelji vratili svi skupa i pošto smo „slučajno" svi na istome mjestu bila bi prava šteta da se ne nastavimo družiti, postao sam jako nemiran. Dvije su obitelji zajedno otišle na ručak. Sjeo sam pokraj Karmeninih roditelja, a ona je zajedno sa mojima sjela nasuprot nas. Ne znam zašto je ispao takav redoslijed, ali ne žalim se jer je preko stola mogu stalno gledati.

Nakon što sam maloprije čvrsto odlučio i priznao sve što mi je na duši, Karmen se nije povukla, nije pobjegla kao što je nakon poljupca. Ovaj put me samo duboko promatrala ne znajući što bi rekla i učinila. Dao sam joj prostora i vremena. Platio sam konobarčiću sokove i povukao se. Otišao sam u luku i sjeo na jedno od klupa sve dokle se naši roditelji nisu vratili. Jako mi je važno ono što sam priznao i nisam siguran kako ću se točno osjećati ako ne shvati ozbiljno moje riječi. Sve je na njoj, ne očekujem čuda, ne očekujem da se zaljubi u mene koliko god ja to želio, ali bih volio samo da mi da priliku i vidi mene, a ne kretena kojim me sve vrijeme naziva. Ako nisam krivo vidio, nešto se promijenilo u Karmeninim očima, ne znam što je bilo u pitanju, ali što god da je bilo, nije bilo loše. Ovaj put ne.

Za ručak ćemo jesti ribu, za ribu je pet ljudi za stolom. Pogađajte tko nije? Karmen ne želi ribu, ne jede joj se. Hoće nekakvu lošu juhu i juha će biti dovoljna jer kako kaže nije gladna.

„Ne možeš samo pojesti juhu, Karmen", kaže joj njena mama. „Jest ćeš ribu s nama."

„Ne jede mi se riba."

Taj njezin karakter može izluditi i najmirniju osobu na svijetu. Neće ona pristati na ribu, pa makar svi za stolom bili za nju. I roditelji popuštaju, i ja bih vjerojatno. Gospođica dobiva juhu koja izgleda kao da su je cijedili u čarapi. Ne izgleda kao juha.

„Izgleda odvratno." Kažem joj preko stola.

„Zaboravila sam da nosiš titulu chefa."

Uperim vilicu prema njoj. „Uskoro, iznenadit ćeš se ti." Onda kažem nešto zbog čega svi za stolom zašute. „Volim kada me tako zoveš."

Roditelji su se stišali za stolom i promatraju nas. Vidim li malo crvene boje na Karmeninim obrazima? Ja više neću i ne mogu skrivati svoje osjećaje, dugo sam ih vremena skrivao, pazio što ću reći ili učiniti kako se ne bih odao. Više ne želim paziti pa makar naši roditelji čuli sve.

Ona stavi žlicu u juhu i malo je promiješa.

Napravio bih ti puno bolju.

„Jeste li se zabavili djeco?" Pita moja mama nakon duge šutnje.

„Jesmo." Kažem joj. „Odveo sam Karmen u razgledavanje kao što si predložila."

Karmen i dalje miješa juhu. „Sve mi je pokazao." Puna je ironije. Još i dalje ima žestine u njoj i imat će sigurno zauvijek, ali ona je takva. Samo neka malo popusti prema meni, a drugima neka jebe mater.

„Da, baš sve sam joj pokazao." Kažem to sporo. I pokazao joj jesam, ne ono što moji roditelji misle da jesam, ali riječima pokazao sam sve što osjećam.

„I jeli ti se svidjelo?" Nastavi mama.

Karmen podigne polako pogled sa tanjura i uperi ga ravno u mene. „Nije bilo loše."

Kakvo iznenađenje. Gradska cura je priznala da nije bilo loše. Da ono što sam maloprije priznao nije bilo loše.

Nasmiješim se koliko god mi lice dopuštalo. Kad bih mogao, preskočio bih stol i poljubio je od sreće.