Samo jedno ljeto - TISKANA📚

Osmo poglavlje

(Bookkk :) Jedno poglavlje za NG.  Znate što ste mogli? Ako se razumijete u nogomet i volite ga: Mislite li da je to općenito muški sport ?? Poznajete li neku curu koja dobro zna šutnuti loptu??? )

KARMEN

Postoje dvije vrste ljudi. Jedna vrsta napravi neku gadnu pogrešku zbog koje idući dan ima grižnju savjesti koja je muči i izjeda da ne može normalno disati i živjeti. Druga vrsta s istom pogreškom ujutro se probudi kao da se sinoć ništa nije dogodilo i ravno im je do svemira. Kako im to uspijeva oduvijek sam se pitala. Ista stvar se dogodila s Mijom jutros kada je ustala iz kreveta. Imala sam osjećaj kao da sam ja ta koja je sinoć napravila pogrešku, spavala s likom kojeg znam tjedan dana i prevarila svojeg dečka iz Zagreba. Ništa na njoj nije odavalo što misli o sinoćnjoj izvedbi. Ta ista sestra nakon svega grincala je u suzama na mojem ramenu i govorila kako nije važna.

Problem je u mojim roditeljima koji ponovno jutros nisu poduzeli ništa. Sigurna sam da su čuli i osjetili da se njihova kćer vratila pijana , nisu je opomenuli ili je bar pozvali na razgovor. Nisu ništa. Probudila sam se s bolnom misli i pitanjem jesu li sinoć Mia i kreten, kojemu ne želim spominjati ime, koristili zaštitu. To me pitanje izjedalo do smrti i natrag.

Kada sam Miju otpratila u krevet i kada sam bila sigurna da je zaspala, išuljala sam se na prstima iz apartmana i prošetala do plaže. Nije bilo baš pametno u to doba izlaziti, jednostavno nisam mogla disati pokraj svoje obitelji i istih zidova koje smo dijelili. Uznemirile su me misli u kojima moje roditelje nije briga što njihova mlađa kćer radi, možda sam u krivu ,ali oni ništa ne rade po tom pitanju da mislim drugačije.

Zašto više brinu o meni nego o drugoj kćeri o kojoj itekako trebaju brinuti?

Šuljanje iz apartmana i druženje sa samom sobom trebalo je dovesti do dobrog rezultata, bar sam tako mislila. Mislila sam da ću biti sama i da me nitko neće ometati, ali onda se pojavio on i omeo me. Nije baš da me omeo, ali neka on to i dalje misli. Nikada mu neću priznati kakav sam suprotan doživljaj dobila.

Nas dvoje smo po prvi put stvarno razgovarali otkako sam stigla i to nije bio tipičan, klasičan razgovor bio je to razgovor kojeg nikada nisam vodila ni sa kim drugim. Divlji Dalmatinac i ja vodili smo dubokoumne razgovore o smrti i zvijezdama. Da mi je netko rekao da ću upravo sa njim ležati na plaži i voditi takve razgovore smijala bih se u sve glase.

Možda je do razgovora kojeg smo vodili, a možda opet imam problema s mozgom, ali ja sam uživala. Ono stvarno, istinski uživala. Ne sjećam se da sam ikada s nekim toliko uživala koliko sam uživala sinoć s njim. Postoji još jedna činjenica gora od priznanja da sam uživala, a ta je da hoću još.

Oduvijek sam imala želju pronaći osobu s kojom ću razgovarati o najvećim ludarima koje mi se kotrljaju glavom, da ću pričati o postanku svijeta, svemiru, zvijezdama i onom pitanju koji me oduvijek mučio, Tko smo mi? Što ako mi nismo ljudi, i ako nismo što jesmo? Puno se ludorija vrti u mojim mislima i oduvijek sam ih htjela podijeliti sa nekim. Sestra nikada nije dolazila u obzir jer iskreno? Nije Mia rođena za razgovor o takvim stvarima. S prijateljicama nisam pokušavala započeti tu temu jer bi sigurno rekle da sam luda.

A onda se pojavio Dominik i pričao s mnom.

Ludo i nevjerojatno. Baš on od svih ljudi na ovomu svijetu. Čak je uspio odvući mi pažnju sa sestre i problema pa i onog užasnog prizora Mije i Juraja na dijelu. Više se nisam mogla ljutiti na njega. Imao je pravo za onu stvar oko Mije, nije samo njegov prijatelj kriv. No, ni mu neću priznati, ne samo njemu nego bilo kome. Tko bi mogao govoriti protiv obitelji drugim ljudima u ovom slučaju strancu?