Samo jedno ljeto - TISKANA📚

Dvadeset sedmo poglavlje

(Izvolite još jedno. Ja sam trenutno na posljednjem poglavlju i moram priznati da se osjećam jako čudno. Nedostajat će mi Domi i Karmen :( aliii imat ćemo malo njih i u Loreninoj i Jurajevoj priči. Njima se JAKO veselim<3)

          

KARMEN

Još kozmetika koju moram donijeti iz toaleta i spakirana sam. Ujutro nas čeka rano buđenje i  putovanje doma kako bismo izbjegnuli vrućine.

Sestra se u tišini pakira, kao i roditelji. Pogodila nas je tatina bolest, osjeti se tuga u zidovima apartmana, osjeti se tuga u našoj tišini. Hoće li ovo biti naš posljednji odmor? Hoće li tata iduće ljeto biti živ i pronaći novu destinaciju za ljetovanje?

U toaletu spakiram svoju kozmetičku torbicu i zatvorim je. Zateknem mamu na vratima, oči su joj crvene od plakanja, a obrazi nateknuti.

„Bilo bi u redu da se pođeš i ti javiti Vidovima" podsjeti me da sam jedina koja se još nije javila i pozdravila s njima. Roditelji i sestra su maloprije bili i ispričali zašto moramo ići tjedan dana prije. Nisam se mogla suočiti s Dominikom i razočarati ga kada kažem da kolovoz u kojem sam trebala ostati je propao. Imali smo toliko puno planova da proširimo ovo ljeto, da upoznamo jedno drugo još više, da nadoknadimo sve ove godine u kojima nismo znali da postojimo.

Narukvica na mojoj ruci će biti jedina istina o meni i njemu.

„I mislila sam čim se spakiram", kažem a tuga u tim riječima se zadrži.

„Dobro", mama kimne zamišljena. „Pozdravi se s njima i brzo vrati jer se ujutro rano budimo."

Mama bi najradije ovog trenutka izgurala tatu kroz vrata i odvela ga u Zagreb. Očajna je. I shvaćam je. Želi što prije doći kako bi tata mogao početi sa liječenjima. Mama je bila ta koja ga je nagovorila, jedva, ali je na kraju uz puno suza uspjela. Tata ne vjeruje da se rak može pobijediti, što je najtužnije ne vjerujem ni ja. Toliko mnogo ljudi nije uspjelo. I to me saznanje para iznutra, kako bih voljela biti pozitivna, ali ne mogu. Rak je zaista nepobjediva bolest.

Voljela bih je utješiti i reći da će tata biti dobro, da će pobijediti to čudovište koje nosi u sebi. Sigurna sam da bi mama bila malo lakša, ali su se riječi zadržale u grlu i ne mogu se probiti.

Teško gazim uz stepenice dok se penjem na treći kat, nedostajat će mi ta obitelj, nedostajat će mi Lorena. U toj curi sam pronašla nešto svoje, nadam se da me neće zaboraviti. Zvučim kao da se više neću čuti ni vidjeti sa njima, ali ne mogu zvučati nikako drugačije. Kada stignem u Zagreb, tata će biti jedina osoba za koju ću brinuti, o kojoj ću misliti. Slijedit će teško razdoblje za našu obitelj i nisam sigurna hoću li se moći nositi sa bilo čim drugim.

Ruka mi je još teža dok kucam na vrata. Nakon trećeg kucanja vrata se otvore i na njima me dočeka Dominikovo lijepo, snuždeno lice. Doznao je sve od svojih. Svoje tužne oči prebaci na moje, zadrži ih nekoliko pa spusti na prazan prostor između nas dvoje. Ja uzdahnem. Ne znam što bih mu rekla.

„Jesu li tvoji unutra?"

Jedva primjetno kimne i napravi prolaz kako bi prošla. Očekujem da će i doći za mnom, ali se iznenadim kad zatvori vrata sa vanjske strane i otiđe. Gdje je pošao? Zar se ne želi pozdraviti sa mnom? Očekujem ga dok se pozdravljam sa njegovom obitelji, dok grlim malu braću i dok mi Lorena obećava da će me doći posjetiti. I dalje ga nema. Je li odlučio izbjegnuti ovo naše pozdravljanje ili je ljut na mene? Ne bi trebao imati razlog za ljutnju jer ovo nije nešto što ja želim. Da je bar tata zdrav i da mogu ostati i idući mjesec kako sam obećala.

Tek nakon izlaska iz kuće ugledam ga pokraj puta. Sjedi na jednom betoniranom zidiću okrenut prema svojem moru. I iz ove udaljenosti vidim kako su mu ramena u bijeloj bez rukava majici napeta. Pridružim se u tišini i sjednem, pustim da mi se ramena okrznu s njegovima. Ovo su posljednji dodiri. Tko zna kada ćemo ih opet imati.