Samo jedno ljeto - TISKANA📚

Deseto poglavlje (prvi dio)

(Zato jer ste željeli na mojem fc postu. Imam samo za vas večeras Dominikov POV i obećavam da ćete što prije dobiti drugi dio jer većinu toga imam u glavi samo moram sjest. Oko jedanaestog poglavlja po malo doznajemo sve. Znate da će ovo biti kratka priča od nekih 20 poglavlja tu će biti granica. Čujemo se, ostavljajte glasove,komentare što god želite. Pusa bok)

 DOMINIK

Medicinsku sestru sretnemo u hodniku. Poznaje nas i odmah poveže što se dogodilo. Nije ovo prvi slučaj, već smo bezbroj puta vodili ili Luku ili Antonia na hitnu kada bi na treningu ili nogometnoj utakmici slomili ili izvrnuli nogom.

„Doktorica Antičević je unutra, hajdete s mnom." Na brzinu kažem Karmen da pričeka s Lukom ispred i po stoti put nadodam da se smiri. Totalno je luda od brige otkako je Antonio pao usred igre i misli da je ona kriva, nikako da je i uvjerim i dokažem da se u nogometu takve stvari događaju. Valjda bi i ona trebala znati , koliko je samo puta njezin omiljeni igrač završio na travnjaku izubijan sa svih strana.

Doktoricu Antičević zateknemo usred telefonskog razgovora, ali odmah spusti slušalicu i podigne se na noge. „Što se dogodilo?"

Ispričam na brzinu i spustim brata na krevet na kojem će mu sada pregledati nogu. On kao pravi mali junak ne plače, ali na granici je da se isplače pred svima.

Doktorica dotakne rukom mjesto koje je ozlijedio. „Koji je ovo put do sada?"

„Vjerojatno stoti." Kažem.

„Vidovi su mi postali najdraži pacijenti." nadoda u šali, ali se isto ozbiljno baci na svoj posao. „Kako mi se čini nije kao prošli put, tako da se ne trebaš brinuti da ćeš nositi gips mjesec dana."

Koliko je bio ludio kada su mu stavili gips na nogu. Moj mali brat obožava biti u pokretu, uvijek je negdje i nešto radi. Kada nije na treningu onda ispucava loptu iza kuće. Mjesec dana biti nepokretan za njega je bio pakao, jedva je preživio te dane.

„Hoću li bar moći igrati nogomet?"

„Nekih tjedan dana ne, je li ti to puno?" Zna i doktorica kako mu je nogomet sve.

„Samo tjedan dana?"

„Otprilike, ali ako ne budeš mirovao u tih tjedan, tjedan će se povećati na dva. Tako da mali dječače sve ovisi o tebi."

Brat promrlja da će mirovati t tjedan dana, ali kako se čini po njemu već je lud što neće moći dodirnuti loptu.

Ostavim brata unutra kako bi doktorica sredila sve s njegovom nogom. U praznom hodniku Karmen i moj drugi brat nestrpljivo čekaju. Jedno pored drugog sjede na stolici dok Karmen grize nokte svoje desne ruke. Umrla je od brige više nego ja, a tu zvjerku još do sada nisam vidio takvu. Ne mislim da je hladnokrvna jer već sam vidio njezinu zabrinutost oko sestre, ali nisam mislio da bi je moglo raspizditi nešto što nema veze s njezinom obitelji. Pogotovo ne nešto što ima veze s mojom malom braćom, nije baš nešto prema njima pokazivala oduševljenje.

„Evo ga!" Luka me primijetio. „Kako je Antonio?"

Karmen trzne glavom tražeći me i skupa s njim se digne sa stolice.

„Ništa ozbiljno, doktorica kaže da mora mirovati tjedan dana i to je sve. Čini se da je samo malo jače izvrnuo nogom."

„Neće nositi gips ni ništa slično?" pita me ona.

„Vjerojatno će mu staviti kakav zavoj, ali gips neće. Luka sjećaš se kad smo mu prošli put ispisali sav gips markerima?"

„Daa, ti si crtao k.."