Samo jedno ljeto - TISKANA📚

Deveto poglavlje

DOMINIK

Rekao sam kako ću je sa pet novih pitanja o nogometu driblati prije nego što zaigramo. Od izlaska iz kombija do igrališta smišljam. Mućkam u glavi neka teška pitanja čije odgovore ne bi mogla znati. U ovom trenutku ne pronalazim ništa teško. Previše sam razmišljao o njoj u kombiju i načinima na koje utječe na mene da mi se mozak navikao na i ne dopušta da ništa pametno i teško smislim. Luka ponese loptu sa sobom, iz gepeka pokupim boce s hladnom vodom. Čekali smo da sunce izađe i vrućina se primiri kako bismo mogli igrati. Nije izdrživo igrati na suncu, a danas je kako mi se čini bio najtopliji dan otkako je ljeto stiglo. Kako se čini ovo ljeto je najtoplije ljeto kojeg znam, svaki idući dan je topliji od prethodnog. Na igralištu nema nikoga, preko puta gdje je plaža i more još se nekolicina kupa ili sprema stvari za odlazak.

Nećemo dugo biti sami. Za neka dva sata možda malo manje doći će lokalna djeca . Dojurit će na biciklima i onda do deset, jedanaest navečer igrat će nogomet ovdje. Sada imamo cijelo igralište za sebe, veseli me igrati nogomet s Lukom i Antoniom. Nismo ga igrali dugo zajedno. Prije smo puno redovitije dolazili, kako sam krenuo u srednju školu i odrastao zapostavljao sam druženja s braćom. U srednjoj su mi neke glupe stvari koje nisu vodile ničemu bile važnije. Sjećam se kako su me preko vikenda znali moliti da ih izvedem na igralište i da malo zaigramo nogomet ili graničara ili školice. Lorena je uvijek na putu ispred kuće crtala kredom polja i pisala u njih brojeve pa bismo skakutali u poljima i igrali se. To sam tad zvao najboljim druženjima i zabavom. U srednjoj sam opijanja i seks smatrao zabavnijim, nisam ni sada puno bolji od srednje škole, ali tek sada ovdje pored igralište i svoje braće koji jedva čekaju zaigrati postajem svjesniji koliko mi nedostaju ti dani. Takvi trenuci u životu su neprocjenjivi.

Kao što sam i mislio, vrata kroz koja trebamo ući su zatvorena lokotom. Imamo sreću da ograda koja okružuje igralište pravljena je nisko pa neće biti problem preskočiti. Luka prebaci loptu preko ograde i pozove me da ga podignem kako bi se mogao prebaciti u igralište. Uradim istu stvar i sa Antoniom i oni potrče preko zelene trave nabijajući loptu ispred sebe.

„Smije li se ulaziti ovdje?" Karmen pita pokraj mojeg ramena. Čudi se što smo upravo izveli.

„Tko nam brani." Kažem joj. Bacim boce sa vodom preko.

„Što ako dođe netko tko je nadležan za igralište i izbaci nas?"

„Nije nam ovo prvi put. Poznajemo nadležnog i nećemo imati nikakvih problema, znaju da smo lokalci. Da smo stranci bila bi druga stvar. Svi nas u mjestu poznaju i znaju da nećemo napraviti nikakvu štetu. Daj da ti pomognem da se prebaciš." Ponudim se.

Očekivano kaže, „Ne treba, mogu sama."

„Naravno da možeš."

Bez problema prebaci nogu s druge strane ograde,podigne se, skoči u igralište i protrese rukama jedna od drugo kako bi očistila željezo sa dlanova. Za malo manje od tri sekunde i moje noge dočekaju zelenu tek pokošenu travu.

„Ako me zatvore, ti ćeš biti kriv."

„Kukavico." zadirkujem je.

Strijela me pogledom. „ Ne volim ulaziti na ovakve načine, imam osjećaj kao da radimo nešto krivo. Mislim, zašto postoji lokot na vratima? S razlogom je tu."

„Kod vas u Zagrebu je s razlogom, kod nas je ipak to sve malo drugačije. Zamisli provališ u Maksimir?"

„Nadrapala bih."

„Zato što je Maksimir i puno više vrijedi od Tučepskog igrališta. Ovdje smo sigurni i daj se opusti nećeš ići u zatvor, ako se slučajno dogodi obećavam da ću jamčiti za tebe."