Samo jedno ljeto - TISKANA📚

Jedanaesto poglavlje

DOMINIK

Juraj je svoju garažu prije dvije godine pretvorio u automehaničarsku radionicu i u njoj, kada nije u ženskima, provodi većinu svojeg života. Lud je za autima i motorima, skuplja stare dijelove i od njih radi čuda sastavljajući i pretvarajući u opake mašine na cesti. Trenutno se nalazi ispod mercedesa iz 1969 godine. Taj stari auto nalazio se godinama odbačen pored jedne ceste u Tučepima sve dok prije šest mjeseca nije stigao Juraj i spasio mu život. Šest mjeseca radio je na njegovom popravku i kako mi se čini za koji dan auto će biti spreman za prvu probnu vožnju.

Prije sam mislio kako nema ljubavi prema nikome ili ničemu. Uvijek se ponašao kao da ga nije briga za nikoga, radio je probleme svojim roditeljima i svađao se s njima govoreći meni kako bi, da nije švorc, otišao od kuće i živio sam. Onda se iznenadno rodila ljubav prema autima i motorima i u ovoj maloj garaži pronašao je svoje utočište. Naše društvo zna reći kako je Juraj sjeban u glavu pa ih zato ne čudi što nema dobre odnose sa svojim roditeljima. Meni nikada kao ni njima nije želio reći u čemu je problem. Roditelji su mu dobri ljudi bar što se mene tiče, njegov tata zna nekada otići kod mojeg i ljeti zaigrati na karte. Možda mu je mala mana što voli popiti, ali tko u današnje vrijeme ne voli?

Sjedim na staroj gumi, pijem pivo iz limenke i gledam ga kako radi. Na njemu je modra kuta prljava od ulja ili čega već. Nekada me sram što malo toga znam o autima, auti za mene nemaju neku važnost kao što imaju Juraju. On zna sve o njima, svaki mogući dio od kojeg je sastavljen auto zna kako se zove i gdje točno ide. Jutros sam ga posjetio zato što mi se nije javljao na mobitel i na jučerašnju poruku odgovorio je: NE SJEĆAM SE.

„Sutra bih mogao ovog bebača izvesti u šetnju, godinama ga nitko nije šetao." Mogao bi noćima i danima govoriti o autu kojeg popravlja, samo što ja nisam stigao kako bih slušao što priča o njemu nego da ga još jednom pitam jeli koristio zaštitu.

„Kad smo već kod riječi bebač, ako se ne uspiješ sjetiti mogao bi uskoro dva bebača voditi u šetnje."

On nikada ništa ne može ozbiljno shvatiti tako da ga moj komentar samo navede na smijanje ispod tisuća kilograma starog željeza.

„Ne bi se smijao da se stvarno dogodi dijete, idiote. Zagrepčani bi te oderali živog da doznaju kako si im napumpao kćer." Od jedne Zagrepčanke pogotovo, a s njom ne bi volio imati posla.

„Oo pumpao sam ja nju dobro ako se pitaju."

„Siguran sam kako ne bi želio imati posla s njima."

„Nikakvoga."

„Onda bolje za tvoje dobro da se pokušaš sjetiti, bilo bi sjebano da niste koristili kondom."

Umrljano lice od ulja proviri i ozbiljno me pogleda, onoliko koliko on može biti ozbiljan. „Ne mogu se sjetiti, sve je bilo brzo. Čak nekako prebrzo i za mene." Stavi sa strane alat, potpuno se izvuče pa samo ostane sjedati pokraj auta promatrajući me ovaj put doista ozbiljno. Možda je ta luda glava tek počela sada shvaćati ozbiljnost situacije. „Dobaci mi pivo."

Iz gajbe pokraj noga dobacim jednu i on je spretno ulovi. Izvadi kutiju cigareta iz džepa koja se kako je ležao na podu i popravljao potpuno zgužvala, ali ni to ga neće spriječiti da je popuši. Juraj ima nekoliko ovisnosti, cigarete spadaju pod prvu. Prvu cigaretu zapalio je u šestom razredu, sjećam se kako me vukao preko odmora u jednu staru napuštenu kuću i tu pušio kako ga nitko od profesora i odraslih ne bi ulovio. I ja sam pokušavao pušiti, ali jednostavno nije išlo. Cigarete nikada nisu bile za mene.

Čekam ga dok popije veliki gutljaj pa tek onda kaže: „Mala je bila nestrpljiva, nikada još nisam bio s nekom koja je tako brza. Nisam se ni okrenuo, a ona je već spustila gaćice." Naveo sam ga na razmišljanje što je dobra stvar. „Možda ona koristi kakve pilule?"