Samo jedno ljeto - TISKANA📚

Dvadeset šesto poglavlje

Ma evo vam još malo :) jako jako jako mi treba motivacije za završetak. #nijelako

          

DOMINIK

„U čemu je problem, Domi?", Lorena pita u neko doba jer je primijetila da piljim u nju otkako smo se jutros sreli u kuhinji. Ona se probudila, a ja stigao iz Karmeninog kreveta. Kakva sinoćnja noć...

Maknem pogled u stranu.

„Ne glumi, uhvatila sam te nekoliko puta. Jesu li mi negdje izrasle uši ili što?"

Obećao sam Karmen, ta mala će se ljutiti na mene godinama ako se izlajem i pitam sestru kako je, boli li je, osjeća li se još čudno. Zato jezik za zube.

„Ne znam o čemu pričaš", lažem.

Moram prestati s tim čudnim pogledima jer će posumnjati, a onda ću dobiti dvije ljute male. Ženske su opake ljute, a imati Lorenu i Karmen kao neprijatelja to ne bi bilo pametno.

„Gledaš me čudno cijelo jutro. Ako imaš nešto za reći slobodno ispljuni. Jesam li nešto napravila loše?"

„Nisi. Ti si dobra sestrica uvijek bila", namignem. Stalno se propitujem kada je prije odrasla. Lorenino tijelo je svakim danom sve opakije za muške oči, počelo se popunjati na pravim mjestima  i ako ovako nastavi, a hoće, do osamnaeste godine trebat ću unajmiti stražare. Muškarci joj neće dati mira. Neću ni ja njima, bogami.

„U čemu je onda problem? Znam da je nešto, nisam glupa. Bolje bi bilo da mi kažeš inače neću imati mira cijeli dan."

Pružim sestri toplu šalicu kakaa. Možda je s njim ušutkam. Ušuškam se i ja pokraj nje na kauču sa svojom šalicom crne kave. Kakva noć. Je li moguće da još uvijek osjećam Karmenin okus na usnama? Obližem usne jezikom i da, kao što sam rekao, njezin okus kože je tu. Okus onog mjesta koji sam samo ja sinoć vidio i dirnuo ostati će u meni zauvijek.

„Ja još uvijek čekam odgovor",  nepopustljiva je.

Gurnem je ramenom u rame. „ Pogrešno si protumačila poglede. Još se nisam razbudio kako treba, vjerojatno sam se samo zamislio."

Moram podsjetiti Karmen da porazgovara s njom, da  pita je li bolje. Onda će Karmen meni prenijeti. Ako ne bude htjela opet ću je škakljati i na takav način natjerati da progovori.  Moram se nekako snaći.  Škakljanje je jedini način da nešto izvučem iz nje.

„Sigurno?"

„Najsigurnije. Prestani me jutros mučiti, naporna si."

Zabavi se pušeći u kakao kako bi se prije ohladio. Jutros smo sestra i ja doma, braća imaju prijateljsku utakmicu, a roditelji su otišli na autobusni kolodvor dočekati nove goste. „Treba li iznijeti smeće iz praznog apartmana?", pitam je.

„Ne treba, to je mama već sve sredila. Ti možeš prošetati Lunu i Beštiju."

„Da, znam. Hoću čim popijem kavu."

Dočekali su me odmah pred vratima, Luna se uhvatila mojih hlača, a Beštija između zuba držao svoju vodilicu za šetnju. Odmah sam pretpostavio što traže od mene. Jednu vodilicu za šetnju dobit će Karmen, pokucat ćemo joj dolje na vrata i potezati za hlače da ide s nama.

Vruća kava klizi niz moje grlo, zaklopim oči i u mislima sam tamo s njom na plaži. Kao da je mogu osjetiti na prstima, vrelu, savršenu kožu, miris kokosa u kosi, slatkog uzdisanja dok je sisam, drhtanja koljena dok je blizu. Mogao bih zbog zamisli svršiti u hlače ako se što prije ne priberem i vratim u stvarnost.

„Kakav zaljubljeni osmijeh", Lorena primijeti. Nisam primijetio da se kesim od uha do uha.

Gurne me laktom u rebro.