Samo jedno ljeto - TISKANA📚

Dvanaesto poglavlje

KARMEN

Pronađem je ispod kreveta skrivenu u tankom sloju prašine. Na prvi pogled mislim kako je riječ o mojoj narukvici, ne mogu se sjetiti jesam li, otkako sam stigla na ljetovanje, ikako je vadila iz kutijice. Možda je mama i promatrala zamišljeno kako sam je već tisuću puta uhvatila. Ali opet, mama je jako pažljiva kada je riječ o njoj. Previše je pazi i voli da ispadne ispod kreveta i tu ostane. Datum rođenja poklapa se sa mojim, ali dva slova inicijala ne. Ne treba mi puno da zaključim i prisjetim prvog dana našeg dolaska.

Narukvica nije moja, izgleda kao moja, ista je kao moja, ali moja nije.

Kako me nitko ne bi vidio skrivečki pokupim svoju i skupa s izgubljenom zaključam u kupaonicu. Žarulja na sredini plafona ima jaku svjetlost, stavim narukvicu ispod nje i potražim razlike. Nema sumnje da je rađena od iste ruke, isti stil, ista boja, isti font ugraviranih slova i brojeva. Nakon pola minute pronađem još jednu razliku. Izgubljena je veća od moje. Da prije nisam zaključila čija je sada bih imala trag da pripada muškarcu. Žena ne može imati ovoliki opseg ruke.

Ništa ne shvaćam, ništa. Kao u deliriju ne skidam oči s narukvica i nadam se kako ću pronaći još razlika, ali nemam te sreće. U ovoj maloj skučenoj kupaonici zaključana pod žaruljom potražim odgovor na jedno pitanje:

Zašto bi Dominik imao istu narukvicu kao moju?

Odgovor ne dobijem, ali mamin glas s druge strane vrata, dok o nečemu raspravlja sa tatom, ima odgovor. Mogu isti čas potražiti ga, ali izaberem zaključana vrata i ostanem u kupaonici još pola sata nakon. Mašta proradi i počne bez moje kontrole davati više odgovora na jedno pitanje. Strašni i mučni odgovori zbog kojih odustanem od jedinog i pravog maminog. Za sad. Prvo moram malo doći sebi i smiriti se. Zadržat ću narukvicu za sebe, neću je pokazati ni njemu. Nakon što me onako uzeo u naručje bez dopuštenja, bacio u more bez dopuštenja i pogledao ispod moje prozirne majice bez dopuštenja ne želim imati nikakve kontakte s njim. Štoviše, izbjegavam ga. Samoj sam sebi obećala kako više neću imati posla s njim. Mijin problem je riješen i više on i ja nemamo ništa zajedničko. Bolje za njegov život da se ne sretnemo ili da me slučajno potraži i ispriča se. A baš sam mijenjala mišljenje i zaključila kako sam glupa što sam odmah u početku stvorila nekakvu predrasudu o njemu. Nisam ga upoznala, ni porazgovarala, ni dala priliku da ga upoznam kao osobu. Zadnjih par dana nije on bio loš. Kada je njegov mlađi brat rekao kako im čita Harry Pottera tad sam se stvarno zamislila i upitala: Koliko sam u pravu u vezi njega?

Onaj njegov entuzijazam i zarazna sreća kada je pričao o nekom restoranu kojeg planira otvoriti. Kada me u njegovoj sobi dočekalo sve suprotno onome što sam mislila da hoće. Iskreno, mislila sam da će me dočekati plejbojeve zečice na svakoj strani zida, vratima pa čak i na plafonu. Mislila sam da je tipičan, bila sam toliko u krivu kad me dočekalo nešto što ne bih ni u snovima doživjela. Na jednoj strani zida dočekala me hrpa papirića na kojima je pisao svoje recepte. Te iste recepte jedan dan će, pretpostavljam, ubaciti u svoj vlastiti jelovnik i hraniti stotine ljudi.

Iznenadio me. Stvorila sam tu neku predrasudu o njemu samo zato što je Dalmatinac.

Ali kad me onako uzeo u naručje i bacio u more sve dobro mišljenje koje sam stekla u vezi njega se izbrisalo. Ponovno je bio divljak u mojim očima. Što je on mislio postići s tim? Ako je mislio da ću ja nekom ćiri bu, čiri ba čarolijom zavoljeti more prevario se.

Prvu zajedničku večer druženja i večeri sa mojima u svojem sam svijetu. Roditelji su htjeli proslaviti moj upad na arheologiju pa su tim povodom kupili brdo hrane i napravili večeru. Ne znam o čemu je priča za stolom, gledam u te ljude i pitam se tko sam? Jesu li oni moji roditelji? Je li Mia moja sestra? A onda se uključim i sjetim kako nas četvero ličimo jedno na drugo i moj strah nestane. A onda se sjetim 14.07.1997, K.D. I D.V. i strah se ponovno vrati, pa sve tako.