Samo jedno ljeto - TISKANA📚

Dvadeset četvrto poglavlje

KARMEN

Tata vozi natrag u apartman, mama je ostala večeras uz sestru, tata će me iskrcati i vratiti se natrag. Još samo večeras jer sutra, kako doktor kaže, izlazi iz bolnice. Htjela sam ja ostati uz nju, lijepo smo se družile i razgovarale cijelo popodne. Ne sjećam se jesmo li tako ikada. Sada se roditelji ne miču, ne daju joj disati, nadoknađuju izgubljeno vrijeme. Zato nisam puno molila da ostanem, Mia njih više treba nego što treba mene.

Otkako sam sjela u tatin džip kriškom ga promatram i analiziram. Do neki dan ljetovanje na njega je djelovalo pozitivno, sunce mu je potamnilo kožu i sakrilo bljedilo i umor od posla i silnih obaveza. Svakodnevna prehrana popunila je sva mjesta koje je od posla kroz godinu gubio. Ima četrdeset pet godina, jeli to dovoljno godina da mu se nekad crna kosa pretvori u sivu? Prsti obavijeni oko volana djeluju koščato i mršavo. Sunce koje je ostavilo trag na njemu odjednom je isparilo i ostavilo ga u poprilično lošem stanju.

„Je li sve dobro s tobom, tata?" pitam ga.

Tata se prene iz razmišljanja, imam osjećaj da je bio nekuda daleko, a ne na cesti u autu sa svojom kćeri. „Sve je u redu, zašto pitaš?"

Ma Mia je u pitanju. Razlog je sestra. Sada kada je napokon sve dobro s našom obitelji tata će se vratiti sebi.

„Samo pitam. Puno se događalo kod nas zadnjih dana, zanimalo me kako mi je obitelj."

„Bilo je jedno teško razdoblje za obitelj, ne ponovilo se više nikada."

Naš tata je lijep čovjek, u mladosti bio je još ljepši, godine i poneka borica na licu nisu ga preskočile. Nije visok čovjek, ali sa svojih metar i osamdeset tri centimetra dobro se nosi. On je jedan od onih koji zabranjuje mami da nosi štikle jer bi tada bila veća od njega. Kažu da se oči na čovjeku nikada ne mijenjaju koliko god imao godina, kada me pogleda u očima vidim mladog dječaka istog onog sa slika u starom albumu. U njima vidim život bezobzira što sada ne izgleda živo.

„Čim se Mia vrati iz bolnice morate se naspavati i ti i mama. Molim te, obećaj mi da hoćete."

„Ne trebaš nas puno moliti, tko može odbiti spavanje?"

Nasmiješim se zadovoljno.

„Nešto sam razmišljao. ." Samo se nadam da nije ništa razmišljao u vezi jutrošnje scene. Dominik je rekao kako ga je tata uhvatio na mojem i sestrinom krevetu. Ne želim znati na što je pomislio. Ne želim da tata misli da je između nas nešto bilo. A što bi drugo i mogao misliti? Propast ću u zemlju od srama. Ako počne o tome iskopat ću si veliku rupu u zemlji i u nju se zakopati.

„O čemu?"

Molim te, nemoj o tome.

„O tvojem fakultetu."

Lakše mi je. „Što u vezi mojeg fakulteta?"

„Mama i ja ne želimo da ideš na arheologiju."

„Otkuda sada to?"

„Ne želimo ti nametati stvari koje ne želiš. I ti i mi znamo da je to naša želja, a ne tvoja. Trebala bi upisati nešto što ti želiš, a ne mi."

„Tata, ja.."

On me prekida. „Trebaš biti svoja, a mi ti baš i nismo dozvoljavali da budeš svojom. Fakultet i još štošta stvari koje smo ili spriječili ili nametnuli."

„Misliš i na ljetovanja?" Moram se tome nasmijati. I ovo mi je bilo nametnuto, a ispalo je ljeto života.

„Da, mislim i na ljetovanja i na srednju školu. Htjela si što ono točno?"