Grešno zadovoljstvo

1. poglavlje

~~Svi likovi i događaji u ovoj priči su izmišljeni, plod autorove mašte. Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je slučajna. ~~

2010. godina, dva tjedna ranije

Bilo je tri sata ujutro. Kad je normalan ostatak grada i svijeta spavao, a djeca snivala slatke snove, Mario je nabijao u boksačku vreću. 

Sav svoj bijes, nasilnost i pogubnost je putem znoja izbijala van njegova tijela. Bio je ljut jer ga je ponovno probudila noćna mora. Ista ona zbog koje je oduvijek želio promijeniti svu bol, tugu, nepoštenje, korupciju, lijenost i škrtost svijeta. 

Sanjao je svojeg oca. 

Tog gada koji nije ni na trenutak zaslužio koračati ovom zemljom. 

Tog propaliteta, tog nasilnika, tog alkoholičara kojem je alkohol bio broj jedan. Uvijek ispred njegovog jedinog sina. 

Sav svoj bijes, okrutnost i brutalnu nasilnost je ispoljavao na boksačku vreću koja se njihala na lancu. Želio je da bijes koji se u njemu nakupljao svih ovih dvadeset godina jednostavno nestane, da se pretvori u pepeo. Želio je da konačno ima normalan život, a ne prošaran duhovima prošlosti koji su ga opsjedali svake godine, na isti datum... svake noći. 

Boksačka vreća podsjetila ga je na oca, zato je i udarao tako jako. Želio mu je nauditi, želio mu je vratiti svaku ozljedu koju je nanesao njegovoj majci, koju je nanesao njemu samome. Želio je da pakao već jednom prestane, želio je izaći iz njega, ali nije znao kojim načinom. 

Obitelj koju je sve ove godine imao, od koje je pobjegao, pružala mu je potporu, ljubav, toplinu, dobrotu i dom. No, znao je da ne smije stupiti u kontakt s njima jer bi ih izložio velikoj opasnosti. Grlo mu se stegnulo prisjećajući se niske žene tamno smeđe kose koja je one večeri došla, pronašla ga krvavoga i isprebijanog, i pružila mu drugu majčinsku ruku. 

Sjetio se i njezinog muža, svojeg tetka, visokog čovjeka koji je bio stožerni brigadir, a poslije 1999. godine naziv mu se promijenio u brigadnog generala. Sjetio se mučeničke slike koje je vidio te večeri i želudac mu se preokrenuo. 

Rijetko se toga sjetio, a večeras je njegov bijes bio na visokoj granici. 

Kad su mu mišići postali tromi, zagrlio je vreću i naslonio čelu na nju. Osjećao je kako mu srce udara u vratu, u čelu, u udovima. Osjećao je kako mu topao zrak koji je izdisao pomiješan sa zrakom u prostorije rashlađuje gornju usnicu i znojni torzo. Izbacio je sav svoj bijes, a sat je uskoro počeo odzvanjati četiri sata ujutro. 

Nije više imao potrebu za snom jer se razbudio. Shvatio je da mu treba samo tuš i doručak. 

***

Kad je izašao iz svojeg stana, bilo je pola sedam. Obučen u najobičnije traperice, crnu kratku majicu i preko crnu kožnu jaknu, nikad nije poštovao odredbe koje je propisivala SOA. Nije bio tip za odijela i mrzio ih je nositi, ali ako je bila neka izvanredna prilika, preko volje bi obukao odijelo i odmarširao na događaj. 

Jest da je gospodin Knežević već nekoliko puta ozbiljno razgovarao s njime oko odjeće, Mario je pristao samo na to da odijela nosi u izvanrednim slučajevima, a takvi su bili, npr. posjet stranom veleposlanstvu, razni zadaci koji su uključivali druženja s vrlo moćnim ljudima, posjet predsjednicima i elegantnim zgradama te izigravanje tjelohranitelja. 

Već nekoliko agentica su mu rekle da izgleda vrlo privlačno i seksi u odijelu, no Mario je i dalje udarao po svojem. 

U svakom slučaju, nekad se morao pokoriti svojem nadležnom, a kad je prije godinu dana dobio vlastiti odjel na rukovođenje, Mario je strogo zapovjedio da oni koji sjede za računalima, a i oni koji su bili po terenu da nose ono u čemu se osjećaju najudobnije.