Grešno zadovoljstvo

32. poglavlje

"Dragi putnici, izgleda da je pred nama najveća i najopasnija oluja nego ikoja do sada."

-kapetan broda Grešno zadovoljstvo

Mario je bio neprirodno miran. Gledao je kroz dvosmjerno staklo. David je bio s njegove strane. Jedna nevjerojatno sitna kamera bila je u samom kutu i snimala je prostoriju u kojoj se nalazio bivši dekan. 

U prostoriji je vladala napeta, ali mirna atmosfera. David je promatrao Mariev profil. Bio je previše miran, prejako fokusiran na čovjeka koji se nalazio s druge strane. David nije trošio vrijeme da proučava Novosela. Bio je previše uznemiren dok su ga prevozili do lokacije na kojoj su se sada nalazili. Iako tu uznemirenost nije ničim pokazao, David je primijetio kako je udarao jagodicama prstiju o druge prste. Udaranje je bilo nečujno, ali primjetno što je Davida veselilo.

Novosel je bio svjestan kome ide. Prije četiri godine kazneni zakon se provodio od točke do točke, zato sada i jesu bili ovdje. Ali sada je Mario zakon imao u svojim rukama, i Novosel je toga bio svjestan. Također je bio svjestan da agent Kralj zna previše stvari o njemu, sve njegove prljave tajne i izvore. I o toliko tankoj niti je visio njegov život. 

David je nakratko okrenuo glavu da pogleda Novosela. Sjedio je na stolici s druge strane stola. Stol je imao sivu površinu koja se lako brisala, a da ne zaboravi spomenuti da su se i zidovi mogli nanovo okrečiti. David je imao spreman tim kao i posebne kovanice da plati čišćenje tom timu. 

Bez ikoje riječi, Mario se okrenuo, uzeo pribor i izašao iz prostorije. David je osjetio kako se hladnoća povukla s Marievim izlaskom, ali nije mogao garantirati da ga je jeziv osjećaj napustio. Naprotiv, osjećao ga je i dalje u kostima i krvotoku. Tekao je njegovim tijelom nesmetano i pratio je ritam udaranja srca. 

David je prekrižio ruke na prsima i ispravio se. 

Srce mu je doslovno preskočilo otkucaj kad je Mario ušao u prostoriju i zatvorio vrata iza sebe. 

***

"Jesi li čuo za onu Sve se vraća, sve se plaća?" pitao je Mario bez ikakvog uvoda. Novosel ga je mirno promatrao, odbivši odgovoriti. Mario je stajao doticajući svojim bokovima stol. Novosel je gledao u crne oči i ondje nije pronalazio niti gram milosti. 

U grlu mu se stvarala knedla. I on je prije bio takav. Bez milosti, hladnokrvan, tajanstven i oštar. Njegovi protivnici i ljudi koji su ga zajebali nisu do zadnjeg trenutka znali što ih očekuje. Isto to je vidio kod agenta Kralja, samo što je kod njega prebivalo nešto mnogo opasnije i studenije. 

"Očekujem odgovor kad te nešto pitam", Mario je mirno, gotovo ravnodušno odgovorio, ali se u njegovom glasu čula opomena. 

"Jesam." Novoselov glas je bio grub. Čista suprotnost Marievom glatkom i gotovo ledenom glasu. 

"Ali nisi mislio da ćeš je osjetiti na svojoj koži, zar ne?" Novosel se mogao zakleti da se nešto u agentovim očima stegnulo. 

"Znaš li ti da možeš zbog ovoga izgubiti posao i biti osuđen?" Novosel je vratio pitanje. Mario ga je gledao dovoljno dugo da bivši dekan shvati da je bilo bolje da je držao jezik za zubima. Mario je odmotao crni set. Novosel je gledao agentove duge ruke kako je polako i s preciznošću pomaknuo crnu podlogu do ruba stola. Novosel je po prvi put osjetio strah u svojim kostima. 

Agent je bio miran, a to je još više povećavalo nervozu, uznemirenost i drhtanje bivšeg dekana. Činilo se da Kralja nije ni briga kako se Novosel osjeća. Novosel je još pokušao zadržati smirenost. Možda je ovo sve bilo blefiranje kako bi Novosel proplakao i molio za milost. Ali sam sebi se zakunio da jednog agenta, jednu osobu nad kojom se on dominantno izdizao neće moliti za milost. Jer, vjerovao je, agent neće biti sposoban nanijeti bol. To mu nije bio posao.