Grešno zadovoljstvo

15. poglavlje

"Dragi putnici, stupili smo u izravnu vezu sa zrakoplovom Prošla Budućnost. Sami ćete shvatiti zašto točno kroz današnje poglavlje. Do sljedećeg javljanja Vas pozdravljamo." 

-zapovjednik broda Grešno zadovoljstvo 

Unutrašnjost aviona bila je obojana svijetlo smeđom, ugodnom bojom dok je prevladavao drveni interijer. Avion je bio opremljen vrhunskom tehnologijom, a naslonjači su bili i više nego ugodni. Ipak, koliko god da je avion izgledao luksuzan, primamljiv i bio obogaćen, mladi nasljednik imperije Kovač nije vidio ni osjetio ništa od toga. 

Njegove misli preskakale su sa zadnjih bitnih događaja koji su se zbili dok je zadnji put bio u Hrvatskoj. Oči su mu se neobično caklile, u trbuhu mu se stvorio čvor, a on se pokušavao prisjetiti kako je Sofina kosa mirisala, kojom jačinom se smijala... 

Vraćao je film na kolovoz 2008. godine. 

Sjedili su za stolom. Sofia je upravo završila svoje izlaganje što misli od Tomislavom poduhvatu o razvijanju vlastite tvrtke koju je kasnije osnovao. Tomislav je shvaćao i blistao je od sreće jer je za manje od pet minuta dobio više pohvala iz njezinih usta, nego u zadnje tri godine koliko su se znali od onog nesretnog događaja s mačkom. 

Sofia ga je gledala tako prodorno, kao da je mogla prodrijeti u njegovu dušu i vidjeti sve što je ondje skrivao. No čak i onda kad je pomislio da će se Sofia dostojanstveno povući ili neće ništa napraviti, ona mu je uputila jedan od svojih zlobnih osmijeha. Volio je taj sjaj - shvatio je nekoliko godina kasnije. Volio je kako su joj zelene oči dobivale odbljesak mokre trave. Nije želio pretjerivati, ali činilo mu se kao da će u njenim očima moći naići na sve dugine boje. 

Široko i glasno se smijala za stolom. Bila je to jedna vrijedna i bogata arija koja je odzvanjala hodnicima njegove, tada, ispunjene duše. Smijala se jačinom olujnog nevremena za vrijeme ljetnog dana. Njeni bijeli, pravilni zubi bili su kao stvoreni da ostavljaju svoje ugrize na njegovoj koži. Tomislav je spustio pogled s njezinog djevojačkog lica do vitkog bijelog vrata. Osjetio je silan nagon da osjeti tu kožu i prepusti joj se. Želio je omirisati njenu kožu, saznati koji parfem i šampon koristi. Njena duga plava kosa koja se pri vrhovima kovrčala, sada je bila na leđima. Dalje je pogledom kliznuo na njene grudi. Te dvije rasne ljepotice koje su bile u potpunosti sakrivene njegovom pogledu iza tri gumba i crne tkanine s bijelim krugovima. 

Vidio je kako se nezgodno promeškoljila na mjestu. Podigla je pogled. Pogled joj je bio izgubljen, a između obrva joj se stvorila bora. Gledala ga je namršteno jer nije shvaćala sve ono što se u tom trenutku dešavalo u njemu. 

A tada, nezavisno od njega, zvijezde, koje su se te večeri pokazale na nebu, stvorile su im put, čvršće stegnule i zacrtale sudbinu koja je natjerala Tomislava da u tom trenutku, za stolom, spusti svoj gard i pokaže koliko je on uistinu bio privržen toj maloj, nevinoj i slatkoj djevojčici. 

Tada su proklijale prve sjemenke iskrene, čiste i iskonske ljubavi koja je vezala parove, testirala njihovu ljubav i pred takve parove bacala sve nedaće da je pobjede. Tomislav to tada nije shvatio kao ni Sofia. 

Bio je siguran da su njegove srebrne oči poprimile boju sivog metala presvučenog finim i rijetkim plaštom u kojem su crne čestice svjetlucale i bacale na nju svoju udicu. To je bilo grešno, nedopustivo i donosilo je nemir u Sofino tijelo. 

Vidio je kako je duboko uzdahnula i protrljala palcem po gornjoj površini vilice. Tomislav je gutnuo knedlu veličine Rusije i vratio se u stvarnost tek kad se Sofia ispričala i otišla na toalet. Tomislav ju je pratio pogledom. Njena vitka leđa i struk, lijepo oblikovani listovi i bokovi koji su poprimili odraz ženstvenosti. Strast mu je jurnula venama protjeravši ga iz lokve vlastite pohote u stvarnost. Sofia je zašla za ugao, a Tomislav je napokon prodisao.