Grešno zadovoljstvo

26. poglavlje

"Tako mi je drago što si ovdje." 

"I meni." 

"Ne znam kako bih ovo izveo da nisi kraj mene, srce." 

"Ovdje sam. I ne odlazim. Sad idemo."

-kapetan i prva časnica broda Grešno zadovoljstvo  

David je ušao u prostrani i sterilni ured.  Pogled mu se odmah zalijepio za veliki uredski stol u obliku slova L. Crni monitor je dominirao stolom. Papiri su uredno bili posloženi na jednoj hrpi, a kutijice s kemijskama i olovkama su bile kraj njih. David je uzdahnuo i dugim, ali lijenim korakom je pošao prema velikim prozorima koji su se protezali duž čitavog zida. Imao je pogled na čitavi Zagreb i stvarno je bilo očaravajuće. Gledao je u visoke zgrade i pokušavao je misliti na bilo što, na bilo koga, ali mozak kao da nije želio. 

Frustriralo ga je to. Skinuo je crnu kožnu jaknu i prebacio je preko crne uredske stolice. Nekakvi oblaci su se počeli nadvijati nad gradom pa je jutros, pošto je išao motorom do Croatie, morao obući jaknu. 

Pogledao je na sat. Bilo je bliže tri sata popodne, s tim da je Mariu poslao poruku još u jutarnjim satima. Nije se još javio. Iako je čitavu noć bio budan, sad mu se nije spavao. Potpuno je poremetio svoj bioritam. Iako bi pravilnije bilo reći da je postao ovisnik o adrenalinu. San u to sve jednostavno nije spadao, a od šest sati pa do maloprije je popio već šestu kavu. 

Snajperist je bio riješen još u večernjim satima. Nije prestao tjerati Tomislavove ljude sve dok ga nisu pronašli jer su ta dvadeset i četiri sata (David bi rekao čak i dvanaest sati) bili presudni. Svaki sat više od toga, oni su bili dalje od njega, a snajperist u golemoj prednosti. Ipak, nakon što su pronašli stan iz kojeg je pucao, u silnom neredu koji je ostao iza čovjeka, pronašli su dio karte za vlak koji je vozio iz Zagreba za Zürich. 

Istog trenutka je bila poslana zapovijed da se zaustave svi vlakovi. U roku desetak minuta, David je s agentima bio na željezničkom kolodvoru. U iduće dvije minute bili su raspoređeni za pretres vlaka EN 414. U sljedećih pet minuta pronašli su snajperista u vagonu za spavanje, a u idućih deset minuta već su bili u autu zajedno sa snajperistom, a vlak je napokon dobio dozvolu da može krenuti. 

Uz duboki uzdah, prošao je rukom kroz kosu. Sad su mu se misli ipak počele razvijati. Još uvijek nije bilo nikakvog pomaka s mrtve točke u vezi njegove misteriozne i egzotične djevojke ametistnih očiju i bakrene kose. Kao da je propala u zemlju, ali prije toga je morala baciti udicu, a on se kao zadnji poludjeli i napaljeni tinejdžer upecao na nju. 

Do prije koji dan je pomislio da bi možda bilo dobro da prekinu s traženjem, ali nešto u njemu se nije slagalo s njime. Jednostavno čim bi pomislio na to da prestane tragati za njom, činilo se da će iznevjeriti dio sebe. A ako iznevjeri dio sebe, onda će sve poslati u rodni kraj. 

Ali kad pronađe tu djevojku, tako joj svega, zavezat će je lancima za sebe. Nije znao imenovati to što je pokrenula u njemu, ali - nazovimo to Zvijer - ta Zvijer bila je jako posesivna, jako predatorski nastrojena, proždrljiva i tamna. Uzdizala se iz njegove unutrašnjosti poput tamnog, zlog i opasnog feniksa i radila od njega neprepoznatljiva čovjeka. 

Čak je i njemu bilo smiješno na koji je način ta djevojka djelovala na njega, ali nije mogao protiv sebe. Ta Zvijer u njemu je zahtijevala nju i niti jednu drugu. Sve ostale bile su samo prazna priča, trenutno zadovoljenje, ništa trajno i dugoročno. Osjećao se vezanim za tu nepoznatu djevojku, osjećao se kao da je njoj dao sve, a ona njemu ništa zauzvrat. A kako je i sama rekla Voljela sam te preko vremena, to je previše vremena da bi nekome čak i u globalu mogao ostati vjeran, voljen i poštivan. Niti je znao u kojem vremenu je ona njega voljela, niti je znao kakva je njegova uloga u njezinom životu i obrnuto, niti je znao zašto je to osjećao prema njoj, ali znao je... - O, Bože! - znao je da će joj naplatiti svaki ovaj usamljeni, nesretni, isprazni i tupi dan koji je zbog nje morao provesti.