Grešno zadovoljstvo

9. poglavlje

"Dragi putnici, uživajte u ovom blagom povjetarcu."

-zapovjednik broda Grešno zadovoljstvo

Zaboravite sve što su vam ikada rekli o nadnaravnom svijetu. Zaboravite da ta bića ne postoje, zaboravite da je to mašta, zaboravite da su to nevina bića, zaboravite na sve predrasude i čitajte njegovu priču. 

Čitajte je jer je on to doživio. Doživio je i osjetio kako jedno malo krhko i nestašno biće može u potpunosti uzdrmati svijet u kojem živite. On će vam predočiti priču u kojoj je spoznao da zlo nije nikad pobjeđeno, već je samo gurnuto u mali paketić, omotan savršenim i svjetlucavim omotom koji će vas privući i obmanuti vas. On će vam predočiti priču u kojoj je spoznao zlo, okusio ga na svojim usnama, dodirnuo pod svojim prstima i osjetio ga na svojoj koži. 

On će vam ispričati priču u kojoj je ovdašnji svijet nastao iz duboke vode u kojoj se njena kosa kupala. Dopustite da vaše srce i um ostanu otvoreni za sve jer ovo što je on doživio, dešava se jednom u vjekovima. 

Samo dopustite...

Hodao je izmožden, žedan, sporog koraka, no velikog srca. Znao je da ga gore, na samom vrhu čeka poslastica: čeka ga hladan, svjež zrak i mjesto pobjednika u kojem će vidjeti sve što je prošao i sve što će morati proći da se vrati na svoj put. Da očvrsne, postane neuništiv, postane heroj svojeg vremena, postane moćniji od dijamanta. 

Oblizao je svoje ispucale, crvene usnice. Njegova naprtnjača bila je teška, no njegovo tijelo iskusilo je jak teret. Bivalo je udarano vjetrom, snijegom i udarnim valovima. Iskusio je svaku bol, sve što mu je tmina pružila, a svijetlo rastjeralo. Pružilo mu je mogućnost da postane imun na prirodu, no da joj se klanja i veliča je jer zna da je on ništa naspram nje. 

Korak mu je bivao čvršći. Njegova pluća su se širila udisajući sve hladniji zrak. Nos ga je pekao. Suze su mu kvasile oči i nos. Osjećao je kako jedna klizi niz njegovo lice, pada i gubi se na tlu kojim je čvrsto, nepokolebljivo gazio. Njegove snažne ruke držale su se za remene torbe iako mu je jedan bio svezan ispod prsa. Osjećao je njegov stisak, no njegova pluća hlapljivo su uzimala zrak koji mu se pružao. 

Negdje ga je nešto zapeklo. Osjetio je ugriz. Njegov hitar, istreniran pogled odmah je uočio otrovnicu kako je stajala ispred njega. Nalik kobri, no crne ljuske kao u mambe. Neki hibrid opasnog i smrtonosnog. Osjećao je kako mu se otrov širi krvotokom, opsjedajući svaku njegovu stanicu dok se njegov obrambeni sustav borio protiv otrova. 

Siktala je. Pružala je svoj jezik, a svoj vrat je raširila stvarajući klobuk. Gledala ga je ubojito, kao da mu je pogledom govorila da je njezin ulov, da je njezina hrana. Zlo, samo iskonsko i čisto zlo je prebivalo u njoj dok ga je gledala svojim tamnim očima, pružala svoj račvast jezik. Dičila se njime. 

On je osjećao kako mu noga postaje disfunkcionalna. Osjećao je kako krv lijevom potkoljenicom više ne kola, a bol mu je proždirala tijelo kao da je gurnut u kiselinu. Grlo mu se stezalo, srce je kucalo, smrt mu se bližila. Vatra mu je sijevala pred očima, gotovo mu je preuzela vid. Njegovo masivno tijelo palo je na pod. Otrovnica se približila i dalje prijeteći pružajući svoj jezik van. 

Kapci su se željeli sklopiti, no želio je smrti gledati u lice. Želio je biti svjedok tome da je otišao ponosan. Niti jedan zvuk nije proistekao iz njegova grla. Želio je pronaći svoje ruke, stisnuti ranu, ispustiti otrov, ali nije se mogao pomaknuti. Njegov živčani sustav polako je odumirao. Otrovnica je ponovno ugrizla. 

U roku milisekunde, njegova prsa bila su razderana. Krv je šikljala, otrovnica je bila zakvačena svojim oštrim, dugim zubima za njegovo tijelo. Unosila je otrov u njega. Stiskao je šaku do krajnjih granica svoje izdrživosti. Tkivo je odumiralo, pretvarao se u smrdljivu nakupinu izjedenog mesa. Zmijsko tijelo se vijugalo dok je silovito napadalo, ubrizgavalo otrov kroz svoje šuplje zube, račvastim jezikom ga šibalo po njegovom tijelu.