Grešno zadovoljstvo

7. poglavlje

U ovom poglavlju javit će se nešto što nije posebno spomenuto u Prošloj Budućnosti.

"Dragi putnici, pred nama je omanja oluja. Ništa opasno, ali je ne smijemo zanemariti pa vas molimo da ostanete u svojim sobama i da ne izlazite na palubu. Hvala vam i uživajte!"

-zapovjednik broda Grešno zadovoljstvo

Kad se Petra probudila, bilo je jutro. Sunce nije vidjela, ali u daljini je vidjela Zagrebačku katedralu i njezine nedovršene vrhove. Osjećala se čudno, iako je bila mirna. Zadnje čega se sjećala bila su bolnička kola, ljubazna lica oko nje i onaj simpatični doktor Novak koji ju je umirio nakon kratkotrajnog histeričnog sloma.

Gledala je oko sebe, a ispred sebe vidjela je svoje roditelje kako su zabrinuto pričali. Vidjela je i Sofiu koja je pričala s Igorom. Josipa nije vidjela i bilo joj je drago što ga nema. Bila je najobičnijoj sobi s jednim krevetom na kojem je ona ležala.

Ispred nje je bila ugašena crna plazma, a ispod stolić na kojem je bio buket neživog cvijeća, a dva stolca su imala otisak nečije stražnjice. Netko se morao nedavno, možda pred koju sekundu ustati.

Pogledala je svoje roditelje. Bili su zabrinuti. Mama je govorila ocu, pogled joj je bio suzan, brada i donja usnica su joj drhtale. Ruke su joj bile prekrižene preko prsa, leđa pomalo pogrbljena. Otac ju je privio uz svoja prsa, lijevu stranu lica joj naslonio na svijetlo smeđu kosu i tješio je.

Trznula je pogledom prema Sofii i vidjela da je i ona bila zabrinuta. Prestravljena. Vidjela je to po njezinom pogledu kako je pričala s Igorom. Koliko je mogla okrenuti glavu, toliko je vidjela da je Igorovo oko bilo natečeno, plavo-ljubičaste boje, a preko i ispod nosa je imao gazu. Slomljen mu je nos? , čula je kako joj je pitanje prozujalo kroz glavu.

Čim je to pitanje pronašlo svoju nit po kojoj se vodilo, Petra je osjetila kako je glava boli. Pokušala je ne misliti, ali misli su joj se same rojile.

Jesu... Jesu li... Čula je svoj plačljiv, histeričan, zabrinut, bolan glas. Grlo joj se stegnulo toliko jako da je jedva prozborila: "Mama."

Ali njezin kreštavo-promukli glas bio je preglasan za čitavu prostoriju. Svi koji su pričali, prestali su pričati i sjurili su svoj pogled prema Petri. Otac je rastvorio na vrijeme ruke, a njezina mama se polako, no hitro primaknula krevetu. 

Petra se trznula na njezin dodir. U samo tom jednom dodiru, ona je osjetila milijun drugih u svojoj podsvijesti. Osjetila je grube ruke kako joj zadižu haljinu i prolaze po unutrašnjoj strani njezinih bedra. Stražnja strana tijela joj se naježila i suze su joj se stvorile u očima kad je osjetila da ju je onaj nepoznati muškarac dirao po međunožju. 

Trepnula je jednom i raširila svoje ruke. Mama je tu. Mama će sve riješiti. Mama je tu i to joj je bilo jedino bitno. Kad je utonula u majčin zagrljaj, Petra je pustila svoje suze. Srce joj je i dalje lupalo, a ona se osjećala da neće moći udahnuti dovoljno zraka da normalno diše. Udisala je majčin miris i pokušala se samo na njega usredotočiti. 

"Sve će biti u redu", mama je tiho govorila, milovala je po glavi i nježno nunala. Petra je nakratko bila odnesena u svoje djetinjstvo gdje je bila bezbrižna i sigurna. Gdje se ovakve stvari nisu dešavale samo tako. "Sve će biti u u redu." 

Mama je ponavljala i onda kad su ih zagrlile još nečije tanane ruke. Preko majčinog ramena vidjela je Sofinu plavu glavu i lijevo zatvoreno oko. I Sofia je prolazila gore-dolje po njezinim leđima i samo šutjela. Petra je tiho jecala dok je bezuspješno pokušavala ignorirati činjenicu da je dodirnuta tuđom rukom protiv svoje volje.