Grešno zadovoljstvo

Epilog

30. srpnja 2024. godina 

"Nikad te prije nisam vidio ovakvog." Tomislav je prišao Mariu. Mario se pak nije zadržao na jednom mjestu, već se po treći put počeo šetati po prostoriji. 

"Ne znam zašto toliko dugo traje!" iznemoglo je povikao. One privlačne, srebrne vlasi su mu poharale mjesto iznad ušiju. U njegovim smeđim očima prebivala je veća briga nego ikada. Ruke su mu drhtale, a nebrojeno puta je prošao kroz kosu. Oči su mu neprestano bježale prema dvokrilnim vratima bijele boje. Srce mu je udaralo u prsima, a Tomislav mu se smijao. 

Mario ga je ošinuo pogledom i izvio obrvu. "A čemu se ti, molim te lijepo, smiješ?" 

"Nisi ovakav bio za Andreasovo rođenje", Tomislav je konstatirao. 

"Normalno da nisam. Tada je bila mlađa, sad sve može poći po zlu", brzo i bijesno je odgovorio. Tomislav se nastavio podsmjehivati i nadolijevati vatru na Marievu nestrpljivost i uskraćenost. A onda se Mario približio Tomislavu u šest dugačkih koraka i primio ga za majicu. "Ako se desi njoj nešto ili bebama, živom ću ti kožu oderati." 

Tomislav se ugrizao za obraz da spriječi osmijeh. Mario je bio na rubu bijesa i umora, ali njegovo tijelo je bilo spremno da zada udarac. 

"Zašto meni?" Tomislav se zbunio. "Ne porađam ju ja." 

"Ti si joj preporučio tog doktora", Mario je zarežao. "Pritom će i David najebati." 

"Zašto on?" Tomislav je nastavio. Mario je pustio Tomislavovu majicu i odgovorio: "On je zaposlio nesposobnjakovića." 

"Vidi, Mario, to što porod traje tako dugo, ne znači da nešto ide po krivu. Ne čuješ buku niti galamu..." 

"Ona vrišti", Mario ga je prekinuo.

"Zato jer se porađa i to je sasvim normalno. Dolje se sve širi i normalno je da boli." 

"Ne sviđa mi se što ona trpi bol!" Mario je odbrusio. "Nije toliko trajalo kad je porađala Andreasa, Tomislave. Doktori i sestre mi ne dopuštaju da uđem unutra i budem kraj nje." 

"S razlogom." Tomislav se prošetao do aparata za kavu. Mario je gledao za Tomislavom. "Kako misliš s razlogom?" 

Tomislav se zakrenuo i njegove oči su zasjale srebrnim, zlokobnim sjajem. "Zar se ne sjećaš kako si doktoru, dok je Petra imala trudove, prijetio da ćeš mu nabiti nogu u guzicu i skinuti mu glavu s ramena ako se nešto zakomplicira?" 

Mario je stisnuo svoje oči u tanke proreze. Tomislav je stisnuo dugme na aparatu i nastavio pričati dok je aparat spravljao kavu: "Ili se sjećaš samo djela kad si ga udarao po ramenima kad je sve prošlo u redu i zvao ga na slavlje?" 

"To je drugo", Mario je zlovoljno konstatirao. "Tada je porđala samo Andreasa, sada dvoje. Dvoje!" 

Tomo se osmjehnuo i uzeo kavu. Pružio ju je Mariu i odgovorio: "Sad znaš kako je bilo meni kad se Sofia porađala. Dođi, prijatelju, idemo sjesti. Nećeš ubrzati vrijeme svojim šetkanjem gore-dolje, ali meni si jebeno već prešao preko glave." 

Mario je izvio obrvu, no povinuo se Tomi i pošao s njime do stolica. "Jeste li smislili imena?" 

"Petra je izrazila želju da saznamo spol tek kad se rode", smireno je Mario odgovorio. "Ali nismo razgovarali o njima. Imamo vremena da smislimo. Do tada će biti naše bebe. Beba jedan i beba dva." 

"To je tako slatkooooo!" začuo se zvonki ženski glas. Tomine oči su se raširile dok je promatrao ženu koja im  prilazi. Pružio je svojem Sunašcu ruku i povukao je u svoje krilo. "Bok, Sofia", Mario je tiho rekao.