Grešno zadovoljstvo

4. poglavlje

Dragi moji, ovim nastavkom započinje prava radnja. Prethodna tri poglavlja bila su uvod, stoga Vam želim poručiti kako su neki događaji posebno smišljeni za ovu priču. To znači da ćete saznati detalje Sofine i Tomine prošlosti koji nisu posebno obrađeni ili nisu uopće spominjani u Prošloj Budućnosti. Pa da se ne čudite, ovdje imate obrazloženje. 

A sad krenimo...

"Dame i gospodo, dobrodošli na ovo putovanje. Nadamo se da ne patite od morske bolesti i da znate plivati jer je pred nama otvoreni ocean, kako bi naša autorica rekla, prepun iznenađenja i opasnosti. Pojaseva za spašavanje imamo dovoljno, tako da ste sigurni s nama. Želimo Vam ugodno putovanje i do idućeg poglavlja... Pardon, slušanja." 

-zapovjednik broda Grešno zadovoljstvo

lipanj, 2014. godina, Zagreb, Galerija umjetničkih slika - izložba, gala-večer pod pokroviteljstvom otvorena za čitav puk

Znao je da to nije originalno djelo, ali svakako je znao da je Giovanni Pietro Rizzoli napravio vrhunski posao preslikavši Posljednju večeru uljem na platno. Nije znao ništa od umjetnosti, a još manje o njezinoj povijesti, no ni sam ne zna zašto se točno našao ovdje. 

Vjerojatno jer ga je Vesna nagovarala da ide s njome, a nije je mogao odbiti jer je ona žarko željela vidjeti slike. Naravno, draže bi mu bilo da je izašao negdje u klub, popio koje piće, kresnuo koju žensku i vratio se kući. 

No, koliko god on nije želio biti na izložbi, toliko nije ni Vesnu želio naljutiti, a još manje razočarati. 

Gledao je u Posljednju večeru i pokušavao se sjetiti bilo kojeg članka kojeg je pročitao, a da je tema bila o toj slici. Čak se nije mogao sjetiti ni teksta s Wikipedije. Nije te zanimalo, Mario, javila se njegova svijest. Pa bila je u pravu. Zadnjih dana je buljio samo u dosjee  i zadatke koje mu je Knežević zadao, ispitivao ljude, istraživao i bilježio sve ono vezano za posao. 

Nikakav Leonardo da Vinci, nikakva Posljednja večera, a Mona Lisa mu je tjerala strah u kosti. Nije volio njezino držanje, pogled, a bome ni pozadinu koja se pružala iza nje. Nekako mu je bila transvestitska jer su postojale indicije da je kroz nju naslikao svoje lice (činilo mu se to logično jer kad je usporedio njegovo lice i nju, dobio je preveliku sličnost), a onda se pojavila najvjerojatnija teorija da je naslikao svoju majku. 

Što je bilo još logičnije jer je mislio kako muškarci tražesvoju idealnu ženu, ali toliko idealnu da mora sličiti njihovoj majci. Srsi su mu prošli tijelom. Da spava sa ženom koja podsjeća na njegovu vlastitu majku, poželio se ubiti momentalno. 

No, ipak, Posljednja večera je bila primamljiva jer su mu bile zanimljive sve teorije koje su bile postavljene oko te slike. Od pretkazanja da će se smak svijeta desiti 4006. godine kako je rekla talijanska znanstvenica Sabrina Sforza Galitzia u svojoj knjizi Il Cenacolo di Leonardo in Vaticano koja je u medijima prozvana stvarnim Da Vincijevim kodom. Sjećao se tog članka jednako koliko se sjećao što je jeo prije dvadeset minuta - neke male sendviče od kojih je još više bio gladan. 

Priznao je da kuhar zna složiti jelo, ali on nije bio vegetarijanac niti se mogao najesti od zelenjave. 

"Izgledaš kao da ćeš probušiti tu sliku svojim pogledom koliko ti je mrska", začuo je nježni ženski glas sa svoje desne strane. Pažljivo se okrenuo i ugledao Vesnu. Zračila je tom nekom autom koja Mariu nije bila shvatljiva. Odjevena u svilenu bež haljinu koja joj je otkrivala privlačne listove nogu s crnim štiklama na visoku tanku petu. Izgledala je privlačno i zavodljivo sa svojih trideset i pet godina.