Grešno zadovoljstvo

25. poglavlje

"Dragi putnici, vaš kapetan se velikom brzinom vraća nazad. Tko li zna što nam sprema?" 

-prva časnica broda Grešno zadovoljstvo 

Mario je jebeno znao da stvari ne mogu teći onako kako si je zamislio da bi mogle i trebale teći. Osjetio je mir kad je Petrovskog predao Rusima i vjerovao je kako je sav problem s njime riješio, ali nije sam sebi mogao vjerovati kako se prije nije dosjetio da bi Petrovski mogao unajmiti nekoga drugoga za Petrino smaknuće i prije ga poslati ili ostaviti u Hrvatskoj. 

Tek prije desetak minuta mu je postalo jasno da je Petrovski jedan kukavički seronja koji je nečasno radio, a tako će i završiti. Nije ni želio zamišljati što će mu Rusi raditi kako bi izvukli sve tajne iz njega, ali je znao da će boljeti i gore i dolje. 

Kad je David rekao da je drugi čovjek poslan da se pobrine za Petru, na njega se slila kanta ledene vode. Sam sebe je momentalno prekorio zbog takve nepažnje i takve nepripremljenosti. Imao je još manje od četrdeset i osam sati do isteka tjedna, a znao je da će taj čovjek obaviti posao za manje od dvadeset i četiri sata, čak i za manje od dvanaest sati. 

Do Zagreba im je trebalo manje od sat i pol avionom, a on je ludio. Želio je sad i odmah biti u Zagrebu, uz Petru jer je smatrao da je nitko bolje od njega neće zaštititi. 

Vjerovao je on Tomislavovim momcima, znao je koliko su sposobni, znali su rukovati pištoljima, znali su naciljati, okinuti i skinuti metu, ali nije se mogao pomiriti s time da bi Petra, čak i uz takav profesionalizam, mogla nastradati. 

Bolno mu je samo vidjeti malu posjekotinu na njoj, a kamoli da bude ozbiljnije povrijeđena. Ne daj Bože da se desi nešto nešto puno gore. 

Dok je David mirno sjedio u svojem naslonjaču i čekao da se putovanje privede kraju, Mario je hodao kabinom i brojio koliko metara ima od jednih vrata do drugih. Ispod kože je kuhao. Avion nije išao dovoljnom brzinom i činilo mu se kao da putuju danima, a ne samo deset minuta. Kad je kapetan dao dopuštenje da se smije šetati po avionu, Mario je podigao svoju guzicu kao da mu gori ispod nje. 

David ga je ozbiljno promatrao i odmjerio od glave do pete. Mario ga je pogledao. David nije ništa rekao. Njegov pogled je dovoljno govorio i Mario je bio svjestan što mu govori. Neće svojim hodanjem ubrzati avion niti će prije doći do Petre. Govorio mu je da se smiri, sjedne i pokuša se što bolje i prije opustiti, ali Mario nije mogao. 

Kvadricepsi su mu se grčili, trtica ga je boljela, ruke su mu željele nekoga zadaviti, glava mu je neprestance bila u pokretu, tijelo je radilo kao po neizrečenoj zapovijedi, a mozak je jednostavno bio prazan. Nije mogao doprijeti niti do ijedne suvisle misli kojom će se smiriti. 

Iako su agenti bili obaviješteni i znali su da nikoga ne smiju puštati u kuću niti Petri dopustiti da se približi prozorima, Mario nije bio miran. Nije se mogao prokleto smiriti i mirno sjediti kao David. 

Iako je Davidova smirenost bila tek površna, dobro je kontrolirao svoje prsnuće. 

Bar do određenog trenutka. 

"Mario, ima da jebeno sjedneš ili ću te ja posjesti", David je zarežao i frustrirano ga pogledao. 

"Ako ti smeta, izađi odavde", odgovorio je Mario i nastavio hodati prolazom. David je duboko uzdahnuo. 

"Sjedni! Odmah", David je očima pokazao na sjedalo ispred sebe, ali Mario je odmahnuo glavom. 

"Ne mogu sjediti i čekati da ovaj avion jebeno sleti", odbrusio je Mario i nastavio koračati. Ruke je gurnuo u džepove. Pištolj mu je bio na stolu pokraj Davidova, a pogled mu se neprestano pomicao s jedne stvari na drugu.