Grešno zadovoljstvo

22. poglavlje

"Dragi putnici, za ovo javljanje nemamo previše bitnih informacija, osim da na minutu odamo Vesni počast. Hvala Vam." 

-kapetan broda Grešno zadovoljstvo 

"Misliš li da ću se ja ikada zaljubiti?" upitala me kad joj je bilo dvanaest. "Misliš da budem pronašla nekog tko će me voljeti svim srcem kao oni muškarci u romanima svoje žene?" 

Rekao sam joj da će doživjeti ljubav svog života i da će je njezin muškarac voljeti kao nitko nikoga. Rekao sam joj da je ljubav u romanima razlikuje od knjige do knjige i da samo ono što ona osjeća za svog muškarca je jedino ispravno i unikatno. Ali da će njeno srce biti sigurno u njegovim rukama. 

"Mario, što kažeš na to da odemo na sladoled? Da bar na trenutak zaboraviš svoju opsjednutost poslom", rekla je kad sam došao mrtav umoran. Nisam mogao reći ne onim njenim preslatkim i medenim očima niti sam bio imun na njezin moleći glas. Otišli smo na sladoled. 

"Mario, hajde sa mnom. Nisi već dugo izlazio van i obećajem da ću te čuvati od one kučke", rekla je za Lisu. Bila je pravo zlato, osoba koja se samo jednom rađa i osoba koja ti se zavuče u srce samo jednim pogledom ili dodirom. 

"Kupi mi čokoladu!" vikala je za mnom. Da, kupio sam joj čokoladu. 

"Mislim da sam se zaljubila", rekla je svjetlucavih očiju. "I iako mislim da je totalni kreten, baš mi se sviđa." Pogledao sam je. Uvijek je vidjela dobro u ljudima čak i onda kad nisu bili dobri. 

"Mama, tata, Mario i ja smo napravili dvorac... Mislim, Mario ga je napravio, meni je dopustio da ga razrušim", rekla je kad joj je bilo devet. Oduvijek je bila dijete u duši i nije ju bilo briga hoće li je netko zbog toga osuđivati. 

"Volim te, Mario. Jako, jako, jako, jako te volim!" govorila je dok joj čokoladom nisam začepio usta, ali sam se smijao. I ona je znala da i ja nju volim iako joj to nisam često govorio. 

"Mislim da, osim tebe i tate, ne postoji muškarac kojeg budem voljela", rekla je nakon napada. Oduvijek se činila previše krhkom izvana, ali bila je najjača osoba koju sam poznavao. Toliko pozitivna, toliko cijenjena od školskih kolega do kolega na poslu. 

"Ja sam sto i jedan posto sigurna, Mario, da ćeš ti jednog dana pronaći ženu koja će moći izdržati taj tvoj posesivno-luđački karakter. Možda joj čak i to bude simpatično, ali nemoj pretjerivati", priprijetila mi je prstom tada, "jer ću se onda ja urotiti s njom i nećeš se dobro provesti." Samo sam se nasmijao. 

"Nije ta za tebe", rekla je dok smo bili u jednom izlasku. "Ta žena je za čitav život, a tebi takva još ne treba." Tad sam bio na fakultetu. "Radije se za večeras okreni onima u dopičnjaku i mirna Bosna." 

"Sviđa mi se Petra. Pametna je. Zgodna je. Inteligentna i što je najbitnije, švaleru, trpi te, a čini mi se i da je na dobrom putu da te zavoli. Nisi vidio kako se blesavo smijala dok smo pričale o tebi. Sjebeš li to s njome, oderat ću te živoga", rekla je nakon izlaska s Petrom. 

"Volim te, Mario", bile su njezine zadnje riječi. Iste te riječi govorila mi je umjesto Laku noć kad je znala prespavati kod mene. Te riječi su bile njezino Laku noć. I moja je kazna što je nisam spasio. Nisam je spasio baš kao ni mamu. Sad kad sam imao sposobnost i moć zaštititi osobu koja je bila moje sve, ja sam jebeno zakazao, predao je nekom maloumniku koji joj je presudio. Koji je sebi dao za pravo da oduzme njezin život. Život moje Sestre! 

U tom trenutku čitav moj svijet se srušio. Jedino što mi je od nje ostalo bile su te zadnje riječi, njezina slika dok je jela onu čokoladu, njezin glas koji me mogao smiriti i uspomene. A jebeno nisam želio živjeti s uspomenama ako se nisam mogao uvjeriti da diše i da joj je koža topla.