Grešno zadovoljstvo

23. poglavlje

"Dragi putnici, pred nama su teška vremena." 

-kapetan broda Grešno zadovoljstvo 

Petra je gledala prema praznoj ulici. Toliko toga se izdešavalo u zadnja dvadeset i četiri sata, a sna se pravo nije ni dotaknula. Nije mogla zaspati, ne bez Maria. Kad god bi ih zaklopila, osjećala bi se napušteno i izgubljeno. Osjećala se kao da je netko čvrsto steže u svojim rukama, guši je i drži nož pod grlom. Bila je sigurna, no nije se takvom osjećala. 

Iako su Tomislavovi agenti poprilično pričljivi i susretljivi, svi su šutjeli kao zaliveni o problemu o kojem se raspravljalo u SOA-i i Croatii Plus. Mrzila je biti bespomoćna, šetati u krug i osjećati se zarobljenom u kavezu. Ali Mario joj je rekao da ne napušta kuću, da pozive obavlja preko sigurnog broja i da se drži podalje od prozora. Poslušala ga je iako nije željela. 

Tokom jutra ju je uvjeravao da za njezinu obitelj nema nikakve opasnosti, da ih čuvaju, no ona je strepila. Strepila je da će je pomoću obitelji namamiti i da će na svojoj koži okusiti kako je to biti žrtva žrtve. 

Petra je uzdahnula i protrljala svoje nadlaktice. Bila je naslonjena na zid kraj prozora i gledala prema cesti i dva crna Kovačeva auta. Vidjela je i agente koji su patrolirati uokolo oko kuće, no čak i uz tolike muškarce, ona je željela samo Maria. 

Nije to mogla opisati. Nije mogla opisati način na koji ju je on privlačio. Bilo joj je jasno da u njemu postoji nešto misteriozno i nešto tako uzbudljivo dok nije otkrila njegovu tajnu - posao - tajni agent - SOA. Isprva je sumnjala jer je pronašla nekoliko Kneževićevih poziva, a u imeniku je imao neke ljude upisane pod agent taj i taj. Znala je da je Mario odan čovjek i da je ne bi varao s drugom ženom, ali ipak je sumnjala. Ali slao joj je poruke tokom noći i uvijek joj je izmamio osmijeh kad bi ujutro vidjela njegovu poruku, a on nije kraj nje. 

Mario je imao nešto što je njoj trebalo. Nešto neimenovano, ali toliko predivno da riječ - predivno - ne može to opisati. Bio je istovremeno mističan, odisao je karizmom, a ponosio se svojom skromnošću. Osim sladoleda što je stalno tražio, Mario je bio jedan od najskromnijiih ljudi koje je upoznala. A onda opet tako osjetljiv i ranjiv. Petra je ponovno duboko uzdahnula i protrljala svoje nadlaktice. 

Već joj je nekoliko puta rekao te dvije čuvene riječi, doslovno joj pružio svoje srce na dlanu, a svojim divnim, čokoladnim očima potvrdio ono što joj daje i vjeru koju gaji prema njoj. Obožavala ga je. Nikad prije nije susrela takvo velikog, a istovremeno opasnog čovjeka koji je svjestan svoje veličine i vrijednosti. 

Ugrizla se za usnicu. Nitko se prema njoj nije odnosio s toliko poštovanja: poštovao nju, njezino tijelo, osjećaje i misli. Nitko s tolikom pozornošću nije otkrivao njezino tijelo i doslovno je istraživao kao da godinama nije vidio žensko tijelo. Blijedo se nasmijala na svoju pomisao. U njegovim rukama se osjećala posebnom i predivnom u svojoj koži. Zbog njega. 

Prošlo je podne, a od njega još ni poruka ni poziv. Iako je rekao da će se javiti kad ulovi slobodnog vremena, Petra je strepila za njega i bojala se kako bi sada mogao postupiti i što izreći. Jako dobro je vidjela bijes u njegovim očima kako se miješao s nemilosrdnošću. Ta jeziva i ubojita kombinacija natjerala je nju da se naježi, a nije ni smjela pomisliti što će Mario napraviti kad se dokopa tog gada. 

Jako se bojala za njegov podivljali um i postupke. 

Zijevnula je i pogledala prema krevetu. Uz još jedan uzdah, Petra je skinula sve sa sebe i legla u krevet. Mariev miris divljine natjerao je da njeno srce kuca brže, a nježni miris meda podsjetio ju je na snagu kojom ju je jutros grlio i obećavao da će se vratiti. Zagrlila je svoj jastuk na kojem je ostao njegov miris i zaklopila oči.