Grešno zadovoljstvo

34. poglavlje

"Dragi putnici, veliko nam je zadovoljstvo što vam mogu reći da možemo mirno uploviti u luku." 

-prva časnica broda Grešno zadovoljstvo 

Petra se naježila. Osjetila je kako joj se kičma isporavila, kako se ispravila pod tim hrapavim i dubokim glasom. Trnci su oblili njeno tijelo poput drugog ogrtača. Proizašli su iz njene kralježnice i ravnomjerno, jednakom brzinom preplavili njeno tijelo od vrha glave do zadnjeg centimetra nožnog prsta. 

Čak su joj se i vlasi kose podignule u zrak. Takvo što još nikad nije osjetila. Kao da su joj sva osjetila naglo postala oštrija, sonično se izvijala i počela obrađivati sve informacije koje je slalo njegovo tijelo. 

Njegov pogled joj je pržio kožu leđa. Visoko, žilavo i zgodno izvajano tijelo kao da joj je stražnju stranu zaštitilo od bilo čijeg pogleda. Naglo joj je postalo toplo, prevruće zapravo. Zagrijala se u rekordnom vremenu i samo je čekala trenutak kad će se ohladiti, ali kako su sekunde prolazile, to se nije desilo. 

Štoviše, vrućina se povećala. 

Sofia je imala bolni, gotovo izdajnički izraz na svojem licu. Nervozno je grickala svoju usnicu dok je noktima udarala po čaši. Ona se ispravila samo zbog Petre, ne jer je Mario bio u blizini. Onaj zeleni i tvrdoglavi pogled sada je šarao po Petrinom licu. 

Petra je bila previše iznenađena da bi se mogla naljutiti na Sofiu. Zapravo se nije imala ni zbog čega ljutiti jer... Mrzila je to priznati sama sebi, ali bilo joj je drago što je Mario ovdje. Nije popila puno, znala je, ali je neki inat, nešto zlobno, nešto prkosno i pakosno proradilo u njoj. Istovremeno je nešto u njoj radilo kolut prema naprijed i svu svoju radost se željela priviti uz njega, no znala je da to sada neće biti moguće. Najprije ih očekuje ozbiljan i hladan razgovor. 

Kasnije mogu raspravljati o čemu god bude želio. 

"Petra", zapreo je. Taj glas... Nije mogla raspoznati čini li joj se zbog razdvojenosti ili zbog nečeg drugog, ali taj glas je bio fatalan. Doslovno, u punom smislu riječi, fatalan. Razorio je svaku normalu, racionalnu i bistru misao u njenom tijelu. Sudbonosno je djelovao na svaku njenu želju i razornom, bučnom i ubojitom snagom udario po njezinom tlu. 

Zaljuljao je nju i njen svijet. Drugi put. 

Duboko je udahnula. Sofiu je ošinula pogledom i okrenula se. 

Željela je da to nije napravila. Željela je da tog muškarca nikad nije upoznala. Željela je da nikad nije postala slaba na njega, ali jednim dijelom sebe je znala da svaka žena može, ako joj nitko nije ukrao srce i zaokupio misli, pasti na njega. U njoj se javio neki praiskonski čin da ga makne iz ove rulje gdje su poneke žene gledale prema njemu, ali njoj nije bilo veće slasti, veće sreće što su njegove oči bile uperene u nju. 

Te tople, zajebane, tvrdoglave i nepopustljive čokoladne oči su je gledale previše nejasno da bi se osjećala ljutom i hladnokrvnom. Topila se poput sladoleda na Suncu ispred njega. Njezino srce je plesalo jedno od svojih veselih, ludih i napušenih plesova dok joj je mozak otišao na pašu. 

"Mario", glas joj je bio hrapav, dubok. Marievi uglovi usnica su se trznuli prema gore. To je bilo toliko brzo da nije bila sigurna je li dobro vidjela. 

Osjetila je kako mu pogled klizi njenim tijelom. Vidjela je kako su se njegove zjenice još više raširile vidjevši kakvu je haljinu nosila. Njegovo tijelo se napelo, ispravilo do svoje pune visine. Izgledao je poput vitkog, mišićavog i zgodnog gorostasa koji je svu svoju ljepotu i bajnost čuvao iza tamno plavog odijela. Nečujno je uzdisala pred njegovim pogledom.