Grešno zadovoljstvo

13. poglavlje

"Dragi putnici, odgovara li Vam povremeni povjetarac koja nas zahvaća? Ne brinite, to je ništa naspram onoga što nas čeka u budućnosti. Uživajte u vijorenju kose i svježem zraku jer kasnije neće biti mjesta disanju. Kapetan Vas sve pozdravlja i namiguje!" 

-kapetan broda Grešno zadovoljstvo 

"Moje srce kuca jer živim za tebe. Ti mi daješ snagu. Ti mi daješ eliksir. Napajaš me s nepresušnog izvora života; ja živim za tebe. Shvaćaš li to? Shvaćaš li to? Tvoja krv teče mojim venama. Shvaćaš li i to? Ne samo otrov, već i ti. Samo ti. Shvati to jer ja umirem. Umirem zbog tvoje zlobe, tvoje beskrupuloznosti i te zmije koja mi te oduzima. Pod njenom si vlašću, a ja želim da ti ponovno budeš onaj tko si bio prije. A nisi bio takav. Znaš da nisi, proklet bio! Nisi!" 

Vila je osjetila snažnu bol u svojim leđima. Bol je probola njezino krhko biće, a kada je napravila pomak, imala je osjećaj da joj se tijelo razlomilo na pola. Sjećala se svakog trenutka kada ju je Ratnik pustio u slobodu. Obadvoje su znali da će se vratiti ako pobjegne, no to nije znala zmija. Željela ga je poljubiti u rame i taman kada je bila nadomak toga, on je riknuo takvom razornom snagom da su ptice poletjele iz krošnji i nestale u nebu. 

Nije ga ona ugrizla, znala je to. Ugrizla ga je ona zmija. Ugrizla ga baš kada je Vila željela izvući još malo ljudskosti iz onog okrutnog smijeha. Čovjek u njemu je osjećao nju i time je želio izbiti tu okrutnu zvijer koja je sada imala prevlast nad njime. Vila je znala da radi dobar posao čim je zmija shvatila svoju slabost. 

Zato ga je ugrizla. 

Zato je Ratnik Vilin poljubac protumačio kao ugriz i zato Ratnik misli da ga je Vila ugrizla. Zato je primio njeno sitno i zavitlao ga u zrak. Zato je ona leđima udarila o stablo i stropoštila se na zemlju. Zato se osjećala kao da joj je kralježnica slomljena, a samo je bol bila jedini podsjetnik da ona nije kriva. 

Ratnik ju je gledao s druge strane prostorije. Osjećala je njegov hladnokrvni pogled na svojem slomljenom tijelu kako ga je on još više komadao, a to je boljelo više od onog nespretnog udarca. Nije krivila njega za to jer nije on kriv. Krivila je prokletu zmiju i, tako joj svega, upoznat će vraga samo kada Vila dođe k sebi i bol prestane razdirati njeno tijelo. 

"Ustaj!" zaorio je tamni, grubi i hrapavi glas. Nije osjetila leptiriće u trbuhu niti ništa nalik zaljubljenosti, već je taj glas potaknuo njenu bol. Zatreptala je par puta da joj se vid privikne na svijetlost i da se razbistri. Nije bila u jezeru, već u ogavnom, prljavom i krvavom kutu svezana lancem oko lijevog nožnog zgloba za još prljaviji zid. Njena odora bila je potrgana, a bijelo tijelo je bilo osvjetlano svačijem pogledu. 

Osjećala je te nevaljale, zlobne i iskoristive poglede na svojem tijelu i bila je gurnuta ravno u opasnost. Ovdje je mogla biti ozlijeđena jer to nije bilo sveto tlo. Tu je bila nadohvat prokletima. 

Smeđa kosa bila je uprljana, koljena razderana, leđa prekrivena masnicama. 

Kada joj se vid razbistrio, vidjela je Ratnika kako se nadvio nad njome i promatrao njezino tijelo. Pogled mu je bio smrknut, a zmija ovijena oko mišićave podlaktice. Pružala je svoj račvasti jezik kako bi osjetila Djevinu bol. Kako bi ona sama uživala u pobjedi. 

A on ju je držao kao da upravo Djevu krivi za ugriz. Kuja jedna!

"Donesao sam ti hranu", Ratnik je progovorio, no glas mu je bio ravnodušan. Pogledom je trznuo prema posudi u kojoj je bila hrana stara nekoliko dana. Iako je skapavala od gladi, radije će umrijeti, nego pojesti hranu koja je spravljena u ovoj rupčagi.