Grešno zadovoljstvo

33. poglavlje

"Neki ljudi su vrijedni prouzročene boli. Ma koliko da boljelo, bol je podsjetnik da su nekad postojala ljepša vremena." 

-prva časnica broda Grešno zadovoljstvo 

Mario je izbezumljeno gledao ispred sebe. U njemu je bila poplava, sudari raznih emocija, ali ponajviše zbunjenosti i uspaničenosti. Bio je zbunjeniji nego ikada. Uspaničeniji nego ikada prije. 

Gledao je u Petrine jantarne oči. One predivne oči koje su do prije kojeg mjeseca zračile nevjerojatnim jarkim sjajem u kojem se on pronalazio, u kojem je vidio svoj odraz. Sada je ondje bio mutan, gotovo neproziran, gotovo izbrisan. 

To malo stvorenje, to malo prkosno stvorenje se samo okrenulo. Okrenulo se da on ne vidi njezine suze, njezin izdani izraz, ali, dovraga, vidio je i više od toga. Vidio je nepremostivu prepreku, bol koja je svakim treptajem, udisajem jačala, strah od onoga što je svaka naredna sekunda i minuta donosila. Krah jedne ljubavi, oštrinu njezine volje i kamenu gorčinu. Mario je protrnuo. 

Nije vidio razgolićenu Lisu koja je na svoje grudi potezala deku i poplun. Nije vidio ništa osim Petrinih shrvanih očiju, mutnog pogleda koji je rascijepao njihovu ljubav po pola, gorku i jetku izdaju. 

Nije rekla ni riječ. Nije ni morala. Njezin pogled je bio dovoljan. Njezino tijelo je reklo svoju priču. Više neće biti smijeha, nade i volje. Više neće biti slatkih riječi, pogleda i udisaja. Više neće biti one slatkoće, medenosti i nježnosti. Više neće biti njih. 

Kad su se vrata zalupila iza nje, Mario se trznuo. Njegov bijesni pogled se sjurio na Lisu. Ona je ukočeno, ali s nekim blijedim, gotovo ispraznim i nadmenim osmijehom uzvraćala Mariu. Mario je želio skočiti na nju, želio ju je golim rukama oderati. Nije mogao opisati ovo stanje. Ne da je bio bijesan, bio je nevjerojatno razjaren. 

"Petra!" povikao je. Lisa je trgnula svojim ramenima i tiho zastenjala. Mario je navukao hlače na sebe i poletio za Petrom. Svaki korak koji je napravio bio je teži od prethodnog dok je svaki njen bio lakši i brži od narednog. Gotovo je trčala. Bježala je. Od njega. 

Kosa se vijorila iza nje. Stiskala je kaput uz svoje tijelo, njezino maleno tijelo kao da se naglo udaljilo od njega. Mario je otro kažiprstom svoje oči. Neka voda ostala je u dugačkom, razmazanom tragu. Glava mu je bridjela, pulsirala. Osjećao se kao da nosi teretnu kuglu na ramenima.

"Petra", nanovo je povikao. "Srce, stani!" 

Stala je kao ukopana, a kad se okrenula, bila je razjarenija nego ikada prije. Njezine oči su se sjajile od suza, ali su gorjele. Doslovno su gorjele od paklene vatre. Njeno tijelo ga je odbijalo. Nije više mogao doprijeti od nje. Kao da je ondje zahladilo i bilo hladnije od temperature u zraku. Tlo se ispod njih treslo, prijetilo je da će ih rastaviti. Ona će ostati s jedne strane, on s druge. 

"Da se nikad više nisi usudio nazvati me tako!" povikala je. Njezino lice se zacrvenilo. Žile na vratu su joj poiskakale. 

"Ali, Petra, nije onako kako se čini!" Mario je brzo odvratio. Nije se usudio maknuti pogled s njezinih očiju. "Kunem ti se Vesninim grobom da nije onako kako misliš." 

"O", stavila je ruke na bokove, "nego kako je? Ona se slučajno uvukla u tvoj krevet?" 

"Nemam pojma što je napravila, ali, Petra, ja nikad s tom ženom više ne bih legao!" Mario je odvratio. U glasu se čulo preklinjanje. Njegov ton je postao očajnički. Njegovo tijelo kao da se odjednom snuždilo, kao da su ona široka ramena potonula. Kao da je tlo pod kojim je stajao naglo propadalo. Marievo srce je kucalo trista na sat. Bojao se. Bojao se više nego išta. 

Ako izgubi Petru, izgubit će svaki razlog za životom. Ona je bila ono što se samo jednom u životu sretne. Ona osoba s kojom se možeš svađati do mile volje, ali navečer će ti se jednim dodirom, jednim nevinim i strastvenim govorom zavući pod kožu, natjerati te da nesvjesno popustiš. Petra je bila ona osoba koja se već počela nazivati Marievim životom. Ona je to bila. Ne on, ne njegovo postojanje, ništa što je njega činilo.