Gangsta Love

Poglavlje 1. - Misli

(Pustite: Tupac - When We Ride On Our Enemies)

''Zadnja želja?'' rekao je gotovo tiho, ali opet dovoljno jako da ga čovjek koji je upravo ležao ispred njega mogao čuti. Krv je šikljala iz njega kao vatra. Moglo se pretpostaviti da je u pitanje bilo arterijsko krvarenje i da je bilo samo pitanje vremena kada će iskrvariti do kraja. Taylor je stajao iznad njega, uperujući svoj Fort-12, naručen iz Ukrajine. Samo je čekao trenutak kada će opaliti metak i završiti ovu igru sa članom druge bande.

''Umri, gade!'' zaderao se iz svega glasa što je mogao, iako je već ležao upucan, no nakon drugog pogotka ravno u njegovu glavu, više se nije mogla čuti ni jedna jedina riječ. Taylor se lagano podsmjehnuo i krenuo prema svome autu. Već je dosta vremena izgubio ovdje, pokušavajući se dočepati i zadnjega gangstera u jednoj od novih bandi na ulicama Los Angelesa. Bloodsi nisu imali milosti prema nikome. A pogotovo ako su čuli da ih ostali pokušavaju nadmašiti i da imaju novu konkurenciju u gradu. Cripsi su im bili dovoljni. Nisu imali mjesta za još jedne koji će kako-tako završiti kao gubitnici.

Taylor je mogao čuti zvuk sirena kako se policija približavala sve više i više mjestu događaja, dok se on sve više i više udaljavao. Nije bilo vremena i znao je to, no morao je pronaći ostatak ekipe. Nikada ih ne bi mogao ostaviti same ili na cjedilu. To je ono što je najviše mrzio. Ako treba, ubio bi i pedeset njih samo da taj jedan preživi. Takav je jednostavno bio. 

''Will, gdje ste?'' Taylor je upitao u zabrinutome glasu, iako je znao da se njegovi dečki ne predaju lako. Jednom je rukom držao mobitel, dok je drugom upravljao vozilom, no bila je prevelika brzina, pa je odlučio usporiti. S druge strane slušalice, mogao je čuti pucnjave, ubrzano disanje, gume na asfaltu... Gdje su pobogu?

''Uhmm...'' Will, njegov najbolji prijatelj kojeg poznaje još od malih nogu, činio se veoma nervoznim. Taylor nije znao gdje su, ni šta su, ali mogao je prepoznati u kakvoj se situaciji dečki nalaze i da im treba pomoć, ''Ne mogu razgovarati s tobom sada, Ty.'' Will je opsovao ispod svoga daha, vjerovatno zbog promašenog pucnja, ''Bježimo od drotova.'' 

Kada je Taylor shvatio o čemu se radi, brzo je pokušavao locirati gdje bi mogli biti, ali nije baš uspijevao.

''Recite gdje ste, presjeći ću im put.'' Taylor je uzimao svaku priliku da se pokaže i dokaže i uvijek je uspijevao. Zato je vjerovatno bio jedan od najboljih u Bloodsima, a svi su mu se u kvartu odnosili sa strahopoštovanjem.

Nakon što mu je Will rekao lokaciju, Taylor je okrenuo kotače i zarotirao se za 180°, sada već ubrzao prema drugome pravcu. Mobitel je bacio na sjedalo pored sebe i prolazio druge aute bez problema. Prolazio je kroz svaku prečicu koju je mogao i uspio je. Nakon nekoliko trenutaka, opet je mogao čuti poznati glas sirena kako se sve više i više približava. Uočio je i auto svoga najboljega prijatelja kojeg je pustio da prođe, a policiji je presjekao put. Auto s natpisom LAPD, ubrzo je kočio, ostavljajući crne tragove guma po cesti, dok je Taylor brzo pobjegao prema skloništu u kojem se dečki uvijek nađu nakon svakog zadatka koji dobiju.

Nije mu puno trebalo da dođe do tamo. Sedam-osam minuta malo brže vožnje, tek toliko da ga policija ne bi pratila, i već je tamo, zajedno sa Willom, Rayom, Asherom i Jimmom.

Svi su izašli iz crnih autiju zatamljenih prozora, smijući se pobjedi koju su upravo postigli. Taylor je napravio svoje posebno rukovanje sa svojom ekipom, no već ih je idući trenutak počeo zezati.

''Da nije bilo mene, tko zna gdje bi završili.'' našalio se Ty, iako je znao da su dečki napravili dobar posao. Bez dokaza, bez svjedoka. Policija je uvijek bila najmanji problem. Ulice su znali kao da su im djelovi njihovih kuća. Znali su svaki djelić, svaki kutak...

''Ne pričaj sranja, Ty.'' odvratio mu je Asher, dok je svojim velikim koracima koračao prema malome frižideru da si uzme pivu. Malo tko ga je vidio da pije išta drugo osim pive. Bio je, kako su ga zvali, Beer-man.

Ty je krenuo prema malenoj prostoriji, u kojoj je samo on boravio. U njoj se nalazio jedan mali, pisaći stol s mnogo papira na njemu, police s knjigama i raznim fasciklama i jedan mali, bezvrijedni krevet, ali opet dovoljno velik i ''luksuzan'' za njega. Zatvorio je vrata prostorije i zaključao ih. Nije želio da ga itko ometa dok zove glavnoga.

''Zadatak riješen.'' rekao je dovoljno glasno da ga s druge strane može čuti osoba koja mu je dodijelila zadatak. Glavni i vođa, je bio onaj koji je bio već dugo, dugo godina u bandi i koji je prošao dovoljno stvari da ga se može nazvati vođom. Tako je bio i ovaj. Glavna faca u gradu. 

''Odlično.'' čuo se dubok glas sa druge strane slušalice, relaksirajući se dok je pušio kubanku, ''Nikad me ne iznevjerite, gospodine Hill.'' njihov vođa nikad ne bi nazivao ostale imenom, već prezimenom. Kao da je imao nekakvu dozu poštovanja prema ''poslovnim kolegama''. 

''Nikad i ne bih.'' Taylor je koračao prema stolici koja se krila kraj pisaćeg stola. Pregledavao je papire dok je još uvijek pričao s nadređenim. Čuo je glasno smijanje izvan svoje prostorije. Dečki - pomislio je. 

''Očekuj moj poziv uskoro.'' bile su zadnje riječi koji je nadređeni rekao prije poklapanja slušalice. Ty je napravio isto, bacajući mobitel na stol ispred sebe, oslanjajući se na laktove. Mislio je. Često je tako znao misliti. Nekad bi mislio o svakakvim glupostima, nekad o drugom životu, a opet nekad gdje je završio nakon toliko mnogo godina. Razmišljao bi i izgubio se u njima, kao da ništa ne postoji pored i oko njega. Samo on i njegove misli. Nekad bi tako mogao misliti satima, a milijun bi misli prošle kroz njegovu glavu. Znate onu - jedna slika vrijedi tisuću riječi? On bi ih isto stvarao u svojoj glavi i nagomilao toliko riječi da se znao izgubiti u njima.

Nakon kraćeg vremena, začuo je kucanje na vratima, ali tek nakon nekoliko kucanja i dozivanja njegova imena. Bio je to Ray, brinući se, gdje je njegov šef tako dugo? Ray nikad nije priznavao nadređenog za svoga šefa. Imao je poštovanja prema njemu, ali Ty mu je bio kao stariji brat kojeg je uvijek morao slušati.

''Idem.'' rekao je glasnije Taylor, uzimajući mobitel sa sobom prije nego što je ostavio praznu prostoriju punu papira i knjiga.

(U međuvremenu)

(Pustite: Shakira - Empire)

''Kiara!'' Lexy, Kiarina najbolja prijateljica koja joj je kao sestra, trgnula je Kiaru iz dubokih misli, mašući rukom pred njeno lice i dozivajući je imenom. Kiara je brzo pogledala u nju, sva zbunjena, nesvjesna što se događa.

''Molim?'' činilo joj se kao da se vratila u sasvim drugi svijet nakon onoga njezinog u glavi. Dok je shvatila o čemu se zapravo radi, osmjehnula se Lexy i pogledala u nju svojim svijetlim smeđim očima, koji više vuku na prljavu, zelenu boju kada je na svjetlosti. 

''O čemu si razmišljala?'' Zapravo, ni sama Kiara nije znala o čemu se radilo. Jednostavno je.. Mislila. Slegla je ramenima, šireći svoje duge ruke i noge po trosjedu. Njeno tijelo bilo je kakvo se samo moglo poželjeti. Koliko god oblina imala, opet je to bilo učvrščeno i savršeno oblikovano, iako je Kiara stalno zanovijetala da ima i više kila nego što smije.

''Ništa posebno.'' rekla je Kiara, iako joj su se još uvijek vrtile slike u glavi. Mislila se opet izgubiti u njima, no Lexy je opet progovorila...

''Idemo, zakasnit ćemo!'' Lexy se digla na svoje duge, mršave noge, a njena duga, plava kosa pala joj je niz leđa koja su bila pokrivena sivom, kožnom jaknom.

Kiara je skroz zaboravila na volonterski rad. Svaki bi tjedan, zajedno sa Lexy, otišla u dječji dom ili pak negdje pomoći nekome. Nije to radila zbog novaca, bilo je sasvim besplatno. Radila je zbog dobre volje i njenog velikog srca koji bi volio pomoći svakom čovjeku na ovoj zemlji, bio on zločest ili dobar, sve je voljela. Toliko je mogla voljeti, ali ne i mrziti. Za tu se riječ nikad ne bi mogla čuti kod nje.

Iako još uvijek pospana, digla se na svoje noge, dirajući svojim Maxicama pod, lijeno koračajući prema izlaznim vratima. Doslovno je vukla noge po podu, no danas je bio dan kada idu u posjet poznatome dječjem domu za napuštenu djecu. Uvijek je voljela tamo ići i igrati se sa svom tom siroćadi. Bilo joj je nešto što joj je uvijek moglo izmamiti osmijeh na lice. Djeca.

-------------------------------------------------------------------------------------------------

Molila bih vas da komentirate, bile to kritike ili pohvale, stvarno cijenim vaša mišljenja :)

Ako vam se pogavlje svidjelo --> vote.

Ako imate pitanja pitajte u komentaru/inboxu ili na twitteru: @OnlyAnnieA