Gangsta Love

Epilog

(Sedam godina poslije)

Sunce je sjalo poput najjačega žara u podnevno doba dana. Refleksiralo je svoje zrake na oknu prozora kuća i zgrada, zagrijavajući velika mjesta i površinu tla. Bio je ovo jedan od najvrućijih dana u velikom Gradu anđela, gradu s više od tri milijuna stanovnika. Sve je vrvrilo gradskom jezgrom te užurbanim ljudskim koracima po gotovo užarenom asfaltu. 

Sve se to moglo promatrati iz jedne od najvećih zgrada u ovome gradu. Čovjek je samo trebao imati veliki, kožni stolac na kojem je mogao sjediti i uživati u pogledu. 

Dok su tako oči skenirale svaki djelić ovoga grada, uživao je u svojoj dugačkoj kubanci kao da ga nije briga ni za što. Činio se tako mirnim kada bi ga gledao takvog. 

Ono što ga je omelo u njegovom miru i spokoju, bilo je kucanje na vratima. Nije se maknuo ni milimetar nakon novog zvuka već je samo čuo otvaranje vrata te glas njegove tajnice, ''Gospodine Hill, gospodin Levis Vas treba.'' 

Ostao je na svome mjestu u svome udobnom stolcu, uživajući u pogledu kada je ispuhao dim iz svojih ustiju prije nego što je išta rekao.

''Pusti ga unutra.'' rekao je te su se vrata ponovno zatvorila samo da bi se otvorila nekoliko trenutaka poslije. 

''Tražio si me, Laquell?'' opet je rekao kada se zavrtio na stolici tako da može ugledati veliku mušku figuru pred sobom iza svoga velikog stola. Opet je povukao dim svoje velike kubanke te podigao svoju lijevu obrvu tako da da do znanja da čovjek pred njim nastavi s pričom.

''Mislio sam da će vam se svidjeti ono što sam našao.'' rekao je čovjek, Laquell te je u istom trenutku bacio osrednju, žutu kuvertu. Pogledao ju je dobro prije nego što ju je uzeo u svoju ruku dok je kubanku još uvijek uspješno držao među prstima.

Otvorio ju je i imao je šta vidjeti - slike. 

Kuvertu je opet bacio na stol dok je pregledavao sliku za slikom, otkrivajući nove informacije. Laquell je opet počeo pričati dok je proučavao slike.

''Našao sam ga nedaleko od slobodne ceste. Ima sklonište. Mislim da smišlja šta će uskoro. Što prije odemo, veća je-''

''Govoriš li ti to meni što da ja radim?'' pitao ga je ozbiljno, dižući pogled sa slika tako da gleda Laquella ravno u oči. Laquell je istoga trenutka zašutio, pokušavajući smiriti napetost u zraku tako da ga ne gleda u oči pognuvši glavu, ''Gubi se iz mog ureda.''

Laquell je jednom kimnuo te napustio veliku i prostranu prostoriju koje je predstavljalo njegovo carstvo. Vratio je oči ponovno na slike te ih je sve još jednom pregledao prije nego što je i njih ostavio na stolu.

Izvadio je mobitel iz svoga džepa, napokon ostavljajući svoju kubanku kada je birao broj u svojim kontaktima. Prislonivši slušalicu na uho, čuo je zvukove zvona. Jedanput, pa drugi put... Dok se treći put nije čuo glas s druge strane slušalice.

''Ty?'' glas je pomalo zvučao začuđenim, možda zato što ga se zove, ali to nije omelo i osobu koja ga je zvala.

''Izgleda da ćemo rješiti stvari do kraja, prijatelju.'' rekao je, ''Očekujem te u skloništu za pola sata.'' 

To su bile njegove zadnje riječi prije nego što je poklopio slušalicu, ali ubrzo i napustio svoj ured.

*  *  *

''Molim te, nemoj! Taylore, oduvijek sam htio preći za vas! Nikad vas ne bih iznevjerio! Vjeruj mi na riječ, molim te... Samo me nemoj ubiti, Taylore...'' molio je čovjek na drvenom podu malene kolibice koja se činila poput zapuštene kamp kućice. Sve je izgledalo tako staro, prašnjavo i totalno nehigijenski da se živi u ovome.