Gangsta Love

Poglavlje 23. - Dani nakon jučer

(Pustite: Eminem - 25 to Life)

Šest dana.

Šest dana od kako je ljubav vidjela svoju drugu polovicu, čula njegov glas, vidjela njegovo božansko tijelo. Šest dana pakla i borbe samoga sa sobom.

Lako je otići, ali teško je krenuti dalje. Pogotovo preko osobe koja ti je dala toliko toga za zapamtiti. Misliš da je lako, da će sve tako brzo proći i da ćeš napokon zaboraviti na tu osobu. Ali to nije tako lako. Čak i u onim najmanjim, nevažnim trenucima, sjetit ćemo se te osobe i svega što smo prošli s njom. No onda nam nema pomoći. Šest dana se ponavlja dok ne naučimo živjeti s tim da te osobe više nema.

Prvi dan je dan prije najgoreg. Još uvijek pokušavaš shvatiti što se to točno dogodilo danas. Još uvijek se prisječaš svakog detalja današnjega dana i ponavljaš ga nekoliko puta u svojoj glavi. Upravo zbog toga, ne možeš kontrolirati plakanje, suze koje teku niz površinu kože. Nije te briga ni za što, ne znaš ništa, a zaspeš u nadi da će sutra biti bolje.

Drugi dan je najgori dan. Probudiš se i shvatiš da te nade nema. Shvatiš i da te osobe nema te da je otišla zauvijek. Ona nada da će se pojaviti pred vratima i reći da je bio budala što te napustio, nema je. Gledaš mobitel, ali poruke niti poziva nema. Toga dana kada shvatiš ono najgore, plačeš na mahove, ovisi kada se sjetiš svih zajedničkih trenutaka s tom osobom. Kada shvatiš da toga više nema i da su ostala samo sjećanja. One slabije osobe, one ranjive, one koje se ne znaju snositi s problemima jer ne znaju kud će s njima, rade ono najgore što bi mogle na štetu sebe. Takve osobe trebaju pomoć, ali problem je što nema nikoga uz njih dok proživljavaju najgore trenutke svoga života. Potpuno su same.

Bol. To je stvar koja se pojavljuje u drugome i trećemu danu. Takva se stvar ne može riješiti kada bi to mi htjeli nego ostaje da te riješi psihički do kraja. Nekad je toliko jaka da pojedini ljudi prenose nju na fizičku, a to je ono što ih dodatno ubija.

Treći dan nije nimalo bolji dan. Sve si shvatio i ovog dana nema puno plakanja. Ne osjećaš ništa. Sve si potrošio dva dana prije, a sada si ostao potpuno prazan. Ubijen. Takav izgledaš i izvana. Tvoj izraz lica ne govori ništa drugo nego slomljena, a u dubini tvojih oči može se vidjeti sva bol koja ti je nanesena i koju si proživjela u zadnje vrijeme.

Četvrti dan nekako pokušaš nastaviti dalje no to ne pokazuješ previše. Izraz lica je još uvijek isti, a kod nekih ljudi ožiljci i rane još uvijek nisu zacjelili. Osjećaji se počinju postepeno vraćati.

Peti i šesti dan su slični, samo što ćeš u šestome stvarno nabaciti lažan osmijeh da sakriješ ono što kriješ iznutra. Pravit ćeš se da je sve u redu, da si ti u redu no jedinu istinu znaš ti. Znaš da nisi u redu, ali jednostavno ne želiš to pokazivati drugima. Ne daju ti se slušati riječi žaljenja, a pogotovo da se opet sjetiš svega.

Dani nakon toga su nastavak dalje u tvome životu i samo si ti taj koji odlučuje koliko će to potrajati.

''Došla si.'' rekao je Bryan začuđeno kada je vidio preljepu mladu djevojku pred vratima svoje velike kuće. Ili bolje rečeno: kuće njegovih roditelja koja će uskoro postati njegova.

''Jesam.'' rekla je Kiara, smješeći se nekoliko sekundi prije nego što je isti taj osmijeh otišao s lica.

''Uđi.'' unutrašnjost doma bila je prostrana za nekoliko višečlanih obitelji, skupa s luksuznim i skupocjenim stvarima. Bilo je mnogo ljudi, više starijih nego mlađih.

Sljedećih nekoliko sati prošli su u upoznavanju i nekakvome zabavljanju u proslavi Bryanovog završenog studiranja.

*  *  *

''Taylor, ne!'' rekao je gromoglasnim glasom Will no prekasno jer se pištolj već oglasio, a čovjek koji je već bio na podu pred Taylorom - mrtav.

Stajao je pred čovjekom kao kakva skulptura s pištoljem u ruci. Njegov izraz lica zračio je ljutnjom i prezirom. Kao da je htio ubiti svakoga tko bi mu se našao na putu.

''Bježi! Murja će doći svaki tren!'' ispalio je Will kao iz topa, povlačeći Taylora za sobom.

Uskoro su se udaljili od mjesta nesreće dok je Will gubio živce s Taylorom koji je samo šutio.

''Zašto si ga ubio?! Već je bio u nesvjesti!'' Will nikada nije bio hladnokrvni ubojica i uvijek bi imao tu dozu milosrdnosti no zadatke bi uvijek riješavao kako bi mu to i naredili.

''Ty?!'' zvao ga je Will kada ga je Taylor ignorirao dok je čvrsto držao volan.

''Zato!'' ispalio je bijesno i glasno Taylor.

''Što ti je? U ovih zadnjih par dana od kako si prekinuo s onom svojom, ponašaš se kao zadnja nabrijana budala! Smiri se!''

''Ne spominji ju.'' rekao je smireno, ali oštro što je uzrokovalo da se Will smiri i zašuti na neko vrijeme.

''Pry nas zove. Idemo do baze.'' rekao je Taylor nakon što je zaprimio poruku od jednoga pomoćnika šefa Bloodsa na području Los Angelesa.

Znao je da se nešto veliko sprema jer zadnji put je ovakav poziv završio pobijanjem gotovo svih bandi na području Los Angelesa.

--------------------------------------------
Sviđa vam se ovakav tip pisanja? Ostavite komentar!

Bitno: na početku sam pisala o psihičkome problemu i ako itko prolazi kroz takvo što ili jednostavno ne zna kako krenuti dalje, neka mi se javi u inbox. Svima ću pomoći jer sam i ja imala takav problem i znam kako pomoći. Bar mogu pokušati. Isto je i s osobama koje se samoranjavaju, možda ste vidjeli nekoliko djelova u kojima sam to spomenula - javite mi se.

I ono za kraj, još jednom se zahvaljujem svima na čitanju ovoga i nemojte zaboraviti voteati! Ly xoxo