Gangsta Love

Poglavlje 32. - Svađe

''Tražio si me?'' mogao se čuti duboki glas koji je dolazio ispred tamnih, Taylorovih očiju. Iako ga nije vidio, dobro je znao tko je on bio. Ili bolje rečeno, tko je on. 

Kožnata stolica bila je u kontaktu s Taylorovim očima kada je uzimao laganih par koraka naprijed, tako da pokaže koliko ga nije briga tko je on te kakav status ima.

Iz crne stolice mogao se vidjeti dim koji se parao sa zrakom iznad, radeći gustu maglu te nestajući samo nekoliko sekundi poslije.

''Čuo sam da ste me Vi tražili.'' Taylor se itekako odnosio s poštovanjem, bez obzira na postupke njegova šefa, imao je tu dozu poštovanja. Ipak je on taj koji je dao i priliku i poziciju mladome muškarcu da se dokaže u jednoj od najvećih badni Sjedinjenih Američkih Država.

Čovjek koji je sjedio u udobnoj sjedalici, lagano se nasmiješio tako da je Taylor zategao svoju vilicu još jače. Nije mu bilo svejedno. 

Napokon je i on napravio prvi korak, okrenuvši se skupa sa stolicom tako da su Taylorove oči sada gledale još tamnije oči. Njegovo tijelo je bilo ogromno i mišičavo, a njegov izraz lica govorio je riječi opasnosti i upozorenja. Imao je taj čudan mrk na licu te tetovaže koje su mu krasile većinu ruku, ali i one nevidljive na prvi pogled. Držio je kubanku među svojim prstima, puhući dim iz njegovih usta u zrak. Naslanjao se laktovima na čvrst, debel, javorov stol, gledajući Taylora ravno u oči.

To je bio njegov šef.

''Da sam te tražio već bih te našao, nije li tako?'' prozborio je tako zvani Big Poppa dok su se u Tayloru miješalo previše osjećaja odjednom.

''Čemu Kiara? Zašto vam ona smeta?'' Taylor je pokušao biti što smireniji, koliko je god mogao.

''Kiara?'' zamislio se na trenutak veliki čovjek prije nego što je opet progovorio, ''Oh, ona. Imali smo zanimljiv razgovor, iako bi je trebao naučiti da šuti kada treba. Opasan je ovo kvart, mali i ti to znaš.''

Taylor se zamislio na trenutak, birao one prave riječi. Nije htio ostaviti loš dojam kod šefa, ali nije htio ni biti blag.

''Nitko joj neće nauditi. Ne dok sam ja ovdje.'' njegove su riječ bile pune samopouzdanja no to samopouzdanje nije radilo i kod osobe koja je slušala to. Opet se mogao čuti lagani smijeh.

''Zar si tako siguran, mali, huh? A što da sam ja potegao okidač? Šta bi onda napravio?'' izazivao ga je. Itekako ga je izazivao.

''Nitko. Joj. Neće. Nauditi!'' zadnju je riječ progovorio na sav glas, režući, govoreći kroza zube. Bio je silno ljut, ali opet osoba ispred njega nije bio bilo tko.

''Pazi na svoj glas, Taylore. Moglo bi ti se lako obiti o glavu.'' upozorio ga je, gledajući ga svojim ozbiljnim izrazom lica dok su njegove oči zatamnile još jače.

Tayloru je već bilo dosta. Samo je vrtio glavom lijevo-desno kao da se ne slaže s njim te taman kada se okrenuo da ode, zaustavio ga je glas od iza.

''Ty!'' rekao je, ''Pakiraj stvari. Ideš na jug.''

*  *  *

Bilo je već predvečer kada se crni, veliki auto zaustavio pred ulazom u kuću, tražeći mjesto za svoje veliko prostranstvo. No ono što je iznenadilo čovjeka koji ga je vozio, bio je auto već parkiran na prilazu u kuću tako da se tamni auto morao sklopiti u okoliš na kolniku bar dok se sparkirani auto ne makne.

No, tko bi to mogao biti? 

Zalupivši vrata svoga auta, teškim je koracima koračao do praga svoje kuće. Za svaku sigurnost, imao je već pripremljen crni Fort-12 u svojoj desnoj ruci koja mu se sakrivala iza leđa. Znao je da je Kiara unutra, sama, kako ju je i ostavio no nije znao i za drugu osobu koja se pridružila njoj nakon njegova odlaska. A auto nije prepoznao.