Gangsta Love

Poglavlje 7. - Spasenje

Život je tako nepravedan. Pun je laži, zločina, loših stvari, licemjera, ljudi... A gdje su tek oni prijatelji? Oni koji su namijenjeni biti ovdje uz tebe kada je to najviše potrebno, oni koji te nasmijavaju u svakome trenutku, oni koji bi pa čak i dali život za tebe. Gdje su oni? Sunce je već zašlo vani pa tako i oni. Odmah čim sunce nestane i kad nestane lijepo, vrijeme kao ono s unutranje strane čovjeka, nestanu i oni. Sve im je preče od tebe i jednostavno nemaju vremena. Ali svi znamo pravu istinu. 

No Kiari to nije smetalo. Od uvijek je bila sama, od uvijek se morala sama suočavati sa svojim problemima i naći riješenje. Kad bi odabrala pogrešno riješenje, naučila bi pogrešku iz toga, a kada bi odabrala ono pravo - ili je sve izašlo dobro ili bi prošla još gore. Ali takvi su dani prošlost i ne da se pokazati u svijetlu koji ju obasipa slabostima kao da je kakav anđeo. Ako treba, podići će svoj glas, uzeti stav i zauzeti se za sebe, ali dati se povrijediti neće.

Bilo je tako lijepo daleko od svih i svega. Samo osjetiti miris prirode, bez pogleda u nj i još slušati šum valova, bilo je olakšanje za dušu. To je bilo sve što je moglo Kiari, a vjerovatno i većini ljudi donijeti mir i spokoj duši. 

Sjedila je ona tako na klupici, gledajući u daljinu valove koji su prelazile u nekoliko nijansi plave, dižući valove za nekoliko centimetara dok se ona izgubila u oceanskome svijetu, zaboravljajući na onaj na kojem je. 

Njene su misli izletile na povrsinu onoga trena kada joj je i mobitel zazvonio. Prije nego što se javila, htjela je provjeriti tko ju uopće zove. Prošlo je devet sati i noć se spustila no opet nije mogla odgonetnuti tko bi ju mogao zvati dok se na mobitelu nije ocrtavalo ime Lexy.

''Halo?'' javila se Kiara dok je čekala Lexy da joj odgovori s druge strane telefona. 

''Kiara? Gdje si ti, pobogu?'' brzo je obrisala suzu koja joj je napustila oko. Nije htjela da ju itko čuje ili vidi slabu.

''Ehm... Izašla sam se van prošetati. Bilo mi je dosadno doma.'' odgovorila joj je najjednostavnije što je mogla. Nije htjela nikome lagati.

''Bryan i ostala ekipa smo ti zvonili, ali te očito nije bilo doma.. Nego, hajde navrati do Emme.'' zadnje što je htjela je biti usred sretnih i polupijanih ljudi. Nije joj se dalo niti ići niti biti među ljudima. Htjela je biti sasvim sama.

''Žalim, drugi put.'' rekla je, bez okljevanja ili razmišljanja.

''Ughhh... Hajde, Kiara, nismo se ovako družili od prošlog tjedna!'' bila je nedjelja večer i znala je da je jedan dan u vikendu bio rezerviran za njenu ekipu no ovaj dan to izgleda, nije bio.

''Znam, Lexy, ali stvarno ne mogu. Sutra radim ujutro, trebam odmora.'' I istina je. Sutra je bio radni dan u konobi. To joj je bila jedina opcija tako da može plaćati stanarinu. Normalno da nije imala novaca za svoj stan, najam joj je isto tako bilo jedino što je mogla odabrati. Nikad nije bila bogata, ali uvijek je bila zadovoljna onime čime je imala i znala je to cijeniti.

''A dobro! Javim ti se sutra.'' Nije ju ni pozdravila, a već je poklopila. Sad je već bila na nogama, hodala prema jednom od obližnjega parka tamo. Nije bilo mnogo ljudi, pogotovo u parku. 

Prolazila je klupice parka misleći da sjedne na jednu od njih, ali nije. Htjela je pobjeći, iz ovoga grada, od ovih ljudi, obaveza i gradske vreve. Od svega. No kao da ju je nešto kočilo.

Samo je hodala, nije gledala gdje ni šta, samo je koračala svojim dugim, mišičavim nogama s pognutom glavom dok se nije zaputila u još tamniji dio parka gdje je mogla čuti zvukove smijeha starijih dečkiju no nije obraćala pozornost na njih. Samo je hodala, ali već idući trenutak mogla je čuti isti taj zvuk kako ju doziva.