Dinastija Pendragon

02.

„Ma nije moguće!" vrisnula je Morgana slušajući Gabrielu.

„Tako su mi rekli," uzdahula je „ne znam ni ja, dolaze večeras."

„Nikad neću biti nevjesta Dinastiji Pendragonovih. Pobjeći ću." rekla je odlučno.

„Ma molim vas Morgana..." rekla je Gabriela kroz smijeh.

„Bože." rekla je Morgana uzrujano.

Od malih nogu oduvijek je mrzila obitelj Pendragon.
Još dok su Hannoverovi bili moćna sila, htjeli su surađivati sa Pendragon spojivši dvije obitelji u jednu brakom Morgane i Richarda.
Iako su oboje bili dosta mladi tada, mrzili su se međusobno.

Morgana je koristila sve moguće isprike Kralju samo da ne bude u prisutnosti Richarda.

Kako se sad osjećala? To samo Bog može razumjeti. Voljela je Oscara, ali se nadala da će Kralja smiriti odlaskom u obitelj Stewart koju je bar nekako podnosila.

„Naravno da hoćeš." začula je kraljičin glas i žurno se ustala.

„Majko," rekla je u suzama „molim te nemoj."

Elizabeth je izašla zajedno s Gabrielom ostavljajući Morganu da se spremi.

Nikome nije bilo lako, no sama je pisala svoju sudbinu. Bit će nevjesta Pendragonovim.

Umorna, uputila se prema prozoru gdje je inače provodila vrijeme kada bi se osjećala loše.

Pažnju joj je posebno privukao bijeli golub koji je stajao na njenom prozoru.
Znala je o čemu je riječ.

„Oscar!" viknula je i žurno otvorila prozor.
Bila je sigurna da ju je čulo pola kraljevstva, ali nije marila.
Vrata su bila zaključana i nitko nije mogao ući.

Osjećala se ponovo zaljubljeno u Oscara skidajući pismo s golubovog vrata.

„Draga... Nedostatak tvoje prisutnosti svakim danom me lagano, ali sigurno ubija. Načuo sam da nećeš biti nevjesta Stewartu zbog nas. Na neki način mi je čak i drago," uzdahnula je, jednom rukom držeći lančić koji joj je napravio on prvi puta kad je rekao da ju voli
„jer osobno mislim da te ne zaslužuje nitko osim mene. Trenutno se nalazim, nekoliko stotina kilometara od vašeg kraljevstva. Možda nije suđeno da naša ljubav uspije, ali ja? Ja ću te zauvijek voljeti Morgana. Ti ćeš uvijek biti moja prva i posljednja ljubav. Možda jednom... Nekako..."

U trenutku Morgani su krenule suze koje je satima pokušavala zadržati. Znala je da ako počne, neće moći prestati.
Tako je i bilo.

Očima modrim od plakanja ugledala je prazan papir na kutu stola u njenim odajama. Morala je napisati da je već dijelom data Richardu.

Oduvijek je Oscaru pričala o njemu, zbijali su šale na njegov račun. A sada? Sada mu je buduća žena.

„Mili," zastala je na trenutak ne znajući odakle krenuti „prošlo je dugo od kada sam te zadnji put vidjela, zadnji put osjetila svoje usne na tvojima. Žao mi je... Da sam više pazila pred bježanju iz odaja možda bi sada još uvijek bili jedno. Bili mi. Uskoro ću postati Richardova žena. Sjećaš se njega? Crn, naporan i umišljen? Da, to je taj.

Iako su se njeni osjećaji prema Oscaru znantno povećavali, nikada nije htjela iznostiti ih.
Uvijek je glumila nedodirljivu, čak i Oscaru kojeg je voljela više nego rođenu sestru.

„Nadam se da ćemo se jednom sresti. Čak i godinama nakon, voljet ću te. U to budi siguran mili. Moje srce pripada tebi i samo tebi. Čuvaj se, do pisanja,
Tvoja Morgana.."

Pogled je bacila na haljinu koja je stajala pokraj vrata odaja.
Sat je već pokazivao vrijeme kada dolaze Pendragonovi.

„Ne Bože, samo to ne." rekla je gledajući u sat u nadi da nije istina.