Dinastija Pendragon

15.

Nisu svi koji lutaju izgubljeni.
J.R.R.Tolkien

Istrčala je van kao da joj život ovisi o tome, zapravo na neki način i ovisio je.

Kroz prašinu je pokušavala vidjeti svog oca, ali jedino što je vidjela bilo je mnoštvo vojnika i odmetnika kako se bore na život ili smrt.

Ovo je prešlo granicu, mogla je zaustaviti ovo da je potražila oca, a ne Oscara.

Život bez njega bio je težak, ali njihov susret nije zamišljala ovako. Oscar je sada drugi čovjek, dok je i ona drugačija žena.

Bili su djeca kada su pali u šake luđačke ljubavi, bili su spremni na sve jedno za drugo, pa i pustiti da budu sretni.

Oscar je znao da Morgana neće biti sretna s njim zato je odlučio da ju pusti njemu.

Richardu.

Ponekad, ljubav nas zasljepljuje, a ponekad nam otvara oči.

Morgana je znala da je kralj objavio rat odmetnicima, nakon što ih je prognao iz kraljevstva sada će ih istrijebiti, a sve to bila je njena krivica.

Bilo je hladno jutro i tijelo joj se grčilo iz sekunde u sekundu pod naletom hladnoće dok je trčeći kroz šumu pokušavala doći do čistine.

Morala je pronaći oca. Morala je zaustaviti ovo.

Hladnoća se polako smirivala i u trenutku kao da je nestala kada je ugledala mnoštvo bijelih šatora na vrhu brda uz dim vatre.

"On je tu." Sreća se mogla osjetiti u tim riječima i sada je bila gotovo nezaustavljiva trčeći prema vrhu.

"A znači tu si gospođice razmetna." Richard je sada stajao pred njom.

"Richarde." Izašao je vapaj iz njenih usta dok je krenila prema njemu u nadi da će ga napokon zagrliti.

"Nemoj se ni usuditi stavit te ruke oko mene." Napravio je korak unazad.

"Znam šta misliš, ali nisam mogla dopustiti da moj otac ubije Oscara." Trudila se opravdati, no i sama je znala da opravdanja za to što je napravila, nema.

"Morgana ti si moja žena. Od sad ima i da se ponašaš tako!" Stisnuo ju je jako za podlakticu i sada ju je već vukao prema šatorima gdje je ugledala svoga oca.

"Charles, evo naše odmetnice." Lagano ju je odgurnio od sebe.

"Tata, molim te..."

"Morgana ideš kući odmah. Richarde molim te odvedi ju doma i više nikada ne želim da ju vidim." Okrenio je glavu i spustio pogled

"Zamalo sam te izgubio." Prošaptao je nečujno.

"Richarde ne mogu ići doma, ne mogu vidjeti Friedricha molim te!" Glas joj je treperio od straha i od posljedica svega što se desilo s njim.

Nije bila spremna na taj susret, a znala je da mu nitko ne može ništa, čak ni Richard.

"Sjedaj u kola."

Možda nikada neću vidjeti roditelje ponovo, razmišljala je u sebi.

Svaki kamenčić koji je izazvao trešnju kola, izazvao je i ubrzaniji ritam Morganinog srca. Vraća se kod Pendragonovih.

"Znaš, mislio sam da ćeš ostati s njim, da me ne želiš." napokon je probio zvuk tišine u unutrašnjosti starih, ali kraljevskih kola.

"Ipak znam da ga voliš i da ne voliš mene, ne znam ni čemu sam se," stao je da izabere pravu riječ "nadao od tebe."

"Ti ćeš zauvijek bit njegova."

"Izjavljuješ mi ljubav?" Lagano se nasmijala pokušavajući razbiti lošu energiju.

"Ne budi smiješna. Ljubav je za djecu. Samo mi nemoj to više nikada napraviti." Spustio je pogled

"Ne brini," uzdahnula je "želim te koliko i ti mene. Samo mi daj vremena."

Dobro poznata vrata otvarala su se sa jakom škripom dok su se zaštitari poklonili Richardu.

Prošlo je mnogo vremena otkako je bio ovdje.

Nisu bili spremni na sastanak sa Friedrichom i ostatkom, ali su morali.

Konji su i dalje galoprirali prema dvorcu svakim udarcem kopita od pločnik kao da su ubrzavali ili se tako samo činilo mladom paru kako su oboje ubrzano disali.

Život im se iz korjena promjenio, ali njihov brak kao da je ojačao.

Svjetlost zalazećeg sunca kao da je na najljepši način obasjavalo ulaz u dvorac dok su njih dvoje koračali držeći se za ruke po prvi put nakon toliko vremena.

Njegova ruka sada joj je bila jedini oslonac dok je nevoljno koračala kroz hodnik.

Nikoga nije bilo da ih dočeka, ali nije im nitko ni trebao.

Samo on i ona.

Prošli su kraj dnevnog boravka kao da i ne postoji, ne obazdirući se na ljude unutar njega.
*

"Sjedi malo." Potapšao je mjesto kraj sebe na krevetu gledajući Morganu kako slaže haljine u ormaru.

"Reci?"

Pogled im se napokon susreo i sada je sve bilo tako mirno, kao da su njene oči bile mirna luka u koju je sada uplovio.

Lagao je sebe i sve oko sebe, ali ona mu je već odavno osvojila srce.

"Zašto si toliko komplicirana?"

"Oh, sad sam i komplicirana?" Odgovorila je na pitanje pitanjem iako je znala da je Richarda to nerviralo.

"Zar nisi?" Spustio je pogled na njene usne "Mučiš me, šta da radim s tobom?"

Stavio joj je ruku na vrat i lagano ju privukao k sebi dok nije osjetio njeno disanje na svojim usnama.

Nije ju htio poljubiti, nakon svega nije ni mogao. Ona voli drugoga muškarca, ali trenutno u njemu se sve kuhalo i kao da je pucao po šavovima.

Nikada nije htio više pustiti ljubav da mu bude vodič u životu, ali osjećati nju tako blizu sebe bilo je teže nego išta.

"Za početak, možda da me poljubiš?" Podigla je pogled i ponovo su im se susrele oči.

"Misliš da si zaslužila? Zaslužuješ samo četiri zida do daljnjeg." Ustao se ljutito i izašao iz sobe.

Kako dopustiti da se ponovo veže za nju?

Kako se vezati za ikoga više?

Njegovo srce bilo je iznad slomljenog, samo to nikada nije htio pokazivati.

On je samo jedan izgubljeni dječak koji luta tražeći nekoga da ga zavoli.