Dinastija Pendragon

12.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života.
- Mehmed Meša Selimović

*

„Stigli smo." rekao je Richard umirujući već izmučene konje da zaustavi kočiju ispred stare kućice.

Nije bila ništa posebno.
Napravljena od dasaka, što je isticalo njenu ljepotu, krov je bio, začuđujuće, crn.

Izgledala je trošno, ali opet sasvim dovoljno da ubije monotoniju između njih dvoje.

U vrtu ispred nalazilo se mnoštvo cvijeća, koji su jasno upućivali na proljeće koje započinje.

Vinograd je bio iza kućice i prostirao se na nekoliko njiva, tako da je izgledalo kao da nema kraja, a zelenilo koje se vidilo kada gledaš njime bilo je neopisivo.

Zrake sunca odbijale su svijetlost od listine grožđa i slale su različite boje u Morganine i Richardove oči.

Ono što je posebno privuklo Morganinu pažnju jeste ljuljačka koja je bila pokraj kućice. Od malena obožava ljuljačke.
Obožava osjetiti vjetar po svome tijelu i kako joj prolazi kroz kosu dok se njiše naprijed-natrag.

„Sviđa mi se ovdje." rekla je ulazeći u kuću, bilo je dosta hladno u njoj pa je potražila ogrtač.

„Sjedi." pokazao joj je Richard na stolac za ljuljanje preko kojeg je bila bačena stara siva dekica, ali dovoljno da joj pruži toplinu.

Richard se već bacio na loženje vatre u kaminu kako bi malo zagrijao kuću.
Nije trebalo mnogo, kućica je bila dosta mala, a kroz daske je prolazila sunčeva svijetlost i tako već uvelike zagrijala prostor.

Morgana je u to vrijeme pogledom istraživala oko sebe.

U kutu prostorije je vidjela dva para starih trošnih vrata i pretpostavila je da je riječ o WC-u i o sobi.

Na polici iznad kamina stajalo je mnogo knjiga koje su izgledale tako divno, da ih je htjela u jednom mahu pročitati.

Nije bila ljubitelj knjiga, ali su joj ove posebno privukle pažnju.

„Ko ovdje najčešče boravi?" upitala je
„Ja." rekao je hladno i dalje posvećujući pažnju vatri.

„Oh.", uzdahnula je.

„Pa lijepo je. Knjige su tvoje?"

„Da Morgana, može malo manje pitanja, pokušavam nas zgrijati?" rekao je

„U redu."

Istina je da su knjige zapravo bile od Ellen.
Sve što je vidjela dizajnirala je upravo ona.

Zajedno su izradili ta dva stolca, zajedno su napravili policu s knjigama...

Sama zamisao da naprave kućicu u vinogradu bila je njena.

Voljela je imati mir sa svojim voljenim, daleko od svih.

Nadao se da Morgana nikada neće saznati za Ellen, ali morao joj je reći.

Samo je čekao pravi trenutak.

„Znaš," progutala je kendlu „ponekad mi je drago što smo vjenčani."

Richard je na trenutak zastao birajući riječi.
Nije očekivao da će mu ovo reći nakon onog sa Friedrichom, mislio je da ga dijelom mrzi. A i trebala je.

„Aha." rekao je.

„Samo aha?" pomalo je ljutito zvučala, a i bila je, samo nije željela da Richard odmah shvati.

„Da."

„Kako god." ustala je i otišla van.
*

„Ljuta si?" probio je tišinu Richard dok su se vraćali iz vinograda.

„Imam li razloga biti?" rekla je sarkastično

„Ne." rekao je

„Aha." sada je već zvučalo kao da ga je imitirala.

„Kako god." uzvratio je Richard istom mjerom, uz to imitirajući njen glas.

Ovo je bio vrhunac djetinjastog ponašanja.

Oboje su bili toga svjesni pa su prsnuli u smijeh.

Morgana se pridržavala za njegovo rame kao oslonac da bi mogla normalno hodati.
Još uvijek je imala bol u trbuhu od onog incidenta.

Rame je, u priliku, bilo bolje.
Mogla je micati rukama bez poteškoća, ostala je samo masnica koja je podsjećala na udarce.

Nije razmišljala o tome, Richard joj je dobro odvraćao pažnju s te teme.

Radio je sve što je bilo u njegovoj mogućnosti da se osjeti sigurno kraj njega, da zaboravi na to.

Ali i on je znao da se zaboraviti neće.
Kako je i mogla?

„Idemo sad do ljuljačke?" mogao se zakleti da je postavila ovo pitanje treći put u deset minuta.

Ovo je već krenilo dizati živce.

„Okej, idemo."
„Kvragu i ljuljačka." rekao je sebi u bradu hodajući u pravcu ljuljačke.

Ljuljačka je bilo nešto što je osobito mrzio nakon Ellenine smrti.

Nikada više nije sjeo na nju, dok je kuću znao posjetiti ponekad.

Zadnji put je sjedio na toj ljuljački zagrljen sa Ellen zamišljajući njihovu djecu, koju su toliko željno iščekivali, a nikada ih nisu dobili.

Richard je znao da je za to vjerovatno zaslužena Henrietta, ali to nikada nije rekao Ellen jer je znao da to ne bi olako podnijela i zamrzila bi cijelu dinastiju Pendragon.

Nevjerovatno je obožavala djecu, a kada bi saznala da nikada neće imati bebu, to bi je ubilo.

Napokon su došli do nje.
Sjećanja su radila svoje te je Richard samo ušutio.

Morgana se već uvelike djetinjasto zaigrala na njoj, zaboravljajući na dečka koji je sada već jedva stajao ispred nje.

Sjećanja su ga poljuljala.

Vidio je lice Ellen umjesto Morganinog i automatski su mu se oči napunile suzama. Izgledalo je isuviše stvarno, iako je bio svjestan da je to samo iluzija.

„Richard?", nije bilo odgovora

„Richard!" viknula je i trznuo se naglo.

Niz lice mu je pala suza koju je on žurno obrisao rukavom i okrenio se hodajući u pravcu kuće

Morgana je pokušala potrčati za njim, ali noga ju je dosta usporavala.

On je već krenio jecati plačući u sobi kada je Morgana došla do ulaznih vrata kuće.

Nije ni otvorila ta ista vrata kada je začula njegove jecaje.
Nije znala šta se dešava, osjećala se jako loše zbog toga.
Nije znala ni kako ga utješiti.

Došla je do vrata sobe i pokucala.
Znala je da joj neće otvoriti, ali je htjela biti uz njega.

„Richarde--"

„Odlazi Morgana." prekinuo je

„Neću." rekla je i uz pomoć zida se spuštala na pod.

Bol u nozi bila je jaka, ali ju nije spriječavala u namjeri da bude s druge strane vrata, jer je znala da je Richard naslonjen na ista.

U sljedećem momentu nalazili su se sa obe strane vrata plačući.

Oboje za boli od prošlosti.
Moglo se reći da je Morgani bilo teže, ali u ovom momentu nije lako reći tko je plakao jače.

Koga je bolilo jače.