Dinastija Pendragon

06.

"Rijetko ćeš se pokajati zbog onoga što si prešutio, a veoma često ćeš se pokajati zbog onoga što si kazao, i još češće bi se kajao kada bi znao sve posljedice svojih riječi."
- Lav Nikolajevič Tolstoj

Noć u kraljevstvu polako je padala dok su svi umorno pokušali držati atmosferu vjenčanja.
Sjedeći pokraj njega Morgana je pokušavala zadržati misli i ne razmišljati o tome što će se dešavati u bliskoj budućnosti.

Znala je i da će ubrzo kreniti na dalek put do Dinastije Pendragonovih i njihovog dvorca.

Iako je pokušavala ne pomišljati na njega, u jednom trenutku uhvatila je sebe pri pomisli „A šta da je na tom mjestu sjedio Oscar?"

„Kako si?" začula je pitanje sa svoje desne strane.

„Kako bih trebala biti?" na pitanje je odgovorila pitanjem

Richard je samo sageo glavu na trenutak, zatim se podrugljivo nasmijao i rekao:
„Pa nema svatko ovakvog muža, sigurno si presretna."

„Umirem od sreće, zar se ne vidi na meni?" rekla je hladnokrvno

„Zašto si hladna ljepotice?"
„A ipak sam ljepotica?" nasmijala se
„Nikada zapravo i nisam rekao da nisi," pogled mu je pao na njene usne „samo ne volim laskati ljudima." rekao je i okrenuo glavu

Ne možeš si to dopustiti, pomislio je prošavši rukom kroz kosu.

Djelom je i dalje volio svoju prvu ljubav, ali znao je da ju neće moći voljeti do kraja života.
'Dok nas smrt ne rastavi' bile su riječi koje je izrekao matičar na njihovom vjenčanju.

Desilo se.
Smrt ih je rastavila.

Nije dužan zauvijek ju voljeti.
Prošli su kroz mnogo toga skupa, ali trebao je već biti preko toga.

Možda je i bio, ali je osjećao krivnju i za svađe koje su se dešavale između njih i za njenu smrt.

„Zaplešimo." rekao je Richard ustavši se sa stolice.

„Ne."

„Zaplešite Morgana!" začula je majčin glas sa druge strane

Ustala se sa stolice i Richard je lagano uzeo njenu ruku u svoju i lagano joj se nasmijao.

Izlazeći na podijum kao njegova kraljevna, prizivajući stotine pogleda ljubomornih djevojčica.

Udala se za jednog od najpoželjnijih kraljevića tada, a nije ni marila za to.

*
Stavljajući ruku na njen bok i lagano povlačeći ju k sebi izmamio je njen osmijeh.

Osjetila je toplinu kada je naslonila svoju ruku na njegovo rame, već dugo nije osjetila nešto slično te joj se osmijeh pojavio sam od sebe.

A on?
Bio je spreman učiniti sve da zadrži taj osmijeh na njenom licu, predugo je patila.

„Šta je zanimljivo umišljeni kraljeviću?" rekla je kroz smijeh

„Možda tvoj ples," nasmijao se „nisi baš najbolja."

Primjetio je da joj se izraz lica promjenio u sekundi te se glasno nasmijao.

„A ti jesi?" upitala je sarkastično i povukla ga pritišćući njegovo tijelo od svoje.

Slušajući ritam muzike potpuno se predala i plesala kao da nema nijedne brige na svijetu.
Svi pogledi bili su na njima dok su tako sami, u zanosu plesali kao da ih nitko nikada ne može rastaviti.

Izgledali su toliko strastveno i željni jedno drugog, pokušavajući plesom skriti osjećaje.

Sa zadnjim trzajima glazbe i zadnjim pokretima Morgana napokon uputi pogled u Richardove oči, koje su obećavale.
Obećavale novi početak.

„Idem sjesti." rekla je Morgana

Uputila je pogled prema uplakanoj djevojčici koja je sjedila pokraj jednog od niza stolova i nastavila prolaziti pravo.

Richard se zaustavio kod djevojčice i uzeo je u naručje.

Iz daljine pokušala je shvatiti o čemu su zapravo pričali jer se djevojčica ubrzo smirila, ali nije shvaćala.

Dobar je prema ljudima, pomislila je, mnogo bolji od mene.

„Divno ste plesali." prokomentirala je Elizabeth
„Hvala majko." rekla je ne gledajući ju u oči

Naslonila je ruku na njeno lice i rekla:
„Kćeri bit ćeš sretna. Znam da hoćeš. Samo treba malo vremena, ni mi nismo htjeli da ovako završi, ali završilo je." uzdahnula je

„Znam majko."
„Oprosti nam." rekla je

Morgana se lagano nasmijala majci i rekla da počinje novi život van problema i ulila nadu majci čije su oči bile već krvave od plakanja, plakanja danima i mjesecima.

„Sve je u redu, razumijem vas." rekla je

Ni sama nije shvaćala zašto joj je pogled letio na Richarda, ali nije mogla odoljeti.

Imao je divan osmijeh, ali opet pun tajni što je ostavljalo Morganu zamišljenu.

Hoće li ih ikada otkriti?

„Ženice nešto si zamišljena?" stvorio se ispred nje

„Ne zovi me tako," rekla je ljutito „naš brak isključivo je papir, nikad neću biti žena propalici poput tebe."

„Propalici?" upitao je

„Pogledaj se. Nemaš nikog."

Zastala je kada je primjetila kako Richardove oči dobivaju nijansu crvene.

Znala je da su ga riječi pogodile, ali nije marila.
Bila je ranjena pa je ranjivala druge oko sebe bez razmišljanja.

„Naravno," progovorio je napokon „ti ćeš patiti za kmetom koji je jedino htio malo podignute suknje i samo bogatstvo, zar ne ženice?"

Ipak je to bio on. Richard.
Svi su znali da je jak na riječima i na djelima, bio je čisto zlo.
Barem izvana

„Šteta ljepotice," približio joj se do granice stavljajući joj ruku na bok lagano podižući haljinu „ta ista suknja trenutno pripada samo meni."

Lagano je spustio glavu prema njenoj, ali onda je usljedio šamar koji je odjeknuo cijelom salom.

„Odvratan si. U tebi nema ništa ljudsko." rekla je
„Istina. Nema, ali si moja." nasmijao se i okrenuvši se na peti i odlazeći iz prostorije.

Osjetila je gorčinu u svojim ustima gledajući za njegovim koracima.
Dio nje htio je da ostane, ni sama nije shvaćala, a drugi dio je ljutito proklinjao taj dan.

*

„Vrijeme je da krenemo." rekla je Henrietta pojavljujući se kod stola mladenaca.

„U redu..."