Dinastija Pendragon

08.

„Ma koliko bila okorijela nečija ćud, rastopiti će se na vatri ljubavi. Ako se pak ne promijeni, to znači da vatra nije bila dovoljno jaka."
- Mahatma Gandhi

„Iskreno, sviđa li ti se ovdje?" upitao je Richard Morganu promatrajući koliko zadivljeno gleda konje koji su pripadali njemu, sada i njoj.

„Divno je." nasmijala se

I zaista jeste.

Bilo je divno provoditi vrijeme sa Richardom iako su se većinu tog istog vremena prepirali.

Polako je počela otkrivati njegov način razmišljanja, način gledanja na stvari i zapravo su bili dosta slični.

Sa druge strane, Richard je pokušavao ne misliti o toj curi.

Imao je mnogo posla i često je ostajala sama sa njegovom obitelji.

U ova tri dana s njom je bio samo nekoliko sati, zato je danas odlučio posvetiti pažnju njoj i upoznati je.
*

Tri dana su prošla od kako je Morgana započela život u drugoj Dinastiji.

Sa Georgeom se već prvi dan dosta sprijateljila. Pričali su cijelo vrijeme i bio je netko ko joj je tu trebao, znao je nasmijati i popraviti joj trenutak.

Friedrich je u ta tri dana izluđivao mladi par svaki dan provocirajući ih, ali su se polako počeli i navikavati na provokacije brata.

Henrietta i Wilim su druga priča.
Wilim ju je prigrlio kao svoju kćer dok je Henrietta bila dosta bezobrazna prema njoj, ali to Morganu i nije toliko diralo.

Posluga je većinom bila u redu. Naravno nije postojao netko poput Gabriele, ali je bilo dosta divnih ljudi s kojima je provodila vrijeme.
*

„Kad idemo Kraljevstvom?" Upitala je
„Kad bude vrijeme." uslijedio je Richardov hladan odgovor

Uputila je pogled duboko u te plave oči koje joj još uvijek nisu otkrivale njegovu pravu stranu za kojom je toliko težila i toliko se nadala da će ju napokon pronaći.

„Šta tebe muči?" nije se mogla suzdržati
„Mene?" upitao je ironično „Ništa. Na šta ciljaš?"

Premišljala se u minuti hoće li nastaviti konverzaciju ili je ipak kraj. A zatim je upitala: „Jedno vrijeme sve je super između nas, a u sljedećem trenutku si hladan kao stijena..."

„Takav sam."

Bio je vidno iznenađen rečenicom koja je teško izašla iz njenih usta, bilo je očito.

Prvo što je pomislio bilo je da joj je stalo do njega, ali bio je uvjeren da nikome nije stalo, da nikoga zapravo ne briga.

Zato i nije obraćao posebnu pažnju na to.

To je bila samo Morganina znatiželja.
Ili je to bilo samo što je Richard mislio da je?

„U redu je. Razumijem." rekla je i nastavila se kretati niz štalu, obilazeći pozorno sve i jednog konja koji su se nalazili tu.

Primjetio je sjaj u njenim očima gledajući konje i olako je mogao shvatiti i proučiti njenu ljubav prema istima.

„Biraj." rekao je

„Da biram šta?" zastala je

„Biraj svog konja. Idemo popodne jahati." nasmijao se

Ta rečenica Morgani je bila dovoljna za iskren osmijeh i uzbuđenje koje je izazvalo glasan Richardov smijeh.

Ponašala se poput dvanaestogodišnje djevojčice, ali mu nije smetalo, naprotiv.

Sviđalo mu se to što je drugačija, divlja, opuštena, djetinjasta, ali opet u stanju zagorčati ti život ako se nešto krivo desi.

Bila je sve suprotno od njegove prošle žene.

Ali opet to je u njemu budilo čudne emocije, prvenstveno znatiželju, a na kraju, možda je čak počeo imati emocije prema njoj.

Bilo je prerano da bi se reklo.

„O moj Bože," prolazila je štalom „ne mogu se odlučiti, divni su."

Pogled joj je zapeo za smeđeg mustanga koji se nalazio na kraju štale u posebnom odjeljku, odmaknut od svih.

„Što je s njim?" upitala je Richarda hodajući prema tamo.

„Nitko ga do sada nije htio jahati. Ne znam ni sam zašto."

„Pa evo sada netko hoće." rekla je prolazeći po glavi mustanga čije je prijateljstvo stekla u sekundi.

Posebno joj se svidjelo što je konj cijeli bio smeđ, a imao je samo bijelu pjegu na čelu koja je bila divna iz nekog razloga.

Razlikovao se od svih tu i to je bilo ono što je privuklo njenu pažnju.

Znala je da će taj konj biti njen.

„Kako se zove?" upitala je ne sklanjajući ruku sa glave mu.

„Nema ime. Smislit ćeš već nešto, idemo natrag. Kasnije ćemo ići na jahanje."
*

„Kako li se sada ona osjeća, što radi?"
„Majko pitaš se to svaki dan, sigurna sam da je Morgana dobro."

Maria je pokušavala smiriti svoju majku koja drami već tri dana zbog Morganinog odsutstva i njenog života daleko od obitelji.

„Možda smo trebali popričati sa Oscarom i---"

Maria je prekrila majčina usta, drugom rukom pokazivajući da šuti i dajući joj doznanja da čuje očeve korake van sobe.

Nisu smijeli spominjati Oscarovo ime u kraljevstvu, jer je kralj još uvijek bio jako bijesan na tu situaciju, bijesan i na Morganu.

Iznenadile su se kada su čule kucanje na istim vratima.

„Oprostite samo sam," Gabriela se našla u sobi i olakšanje se moglo osjetiti „htjela promjeniti posteljinu u Morganinoj sobi."

„U redu je malena. Možeš." rekla je kraljica gledajući Gabrieline krvave otečene oči.

„Hoćemo li ju ikad vidjeti?" upitala je na izlasku.

U Dinastijama kada bi se kćer udala, obitelj bi išla k njoj, a ne ona njima.

Gabrielu je to posebno mučilo jer je znala da je kraljevska obitelj nikada neće htjeti povesti, bila je samo obična sluga.