Dinastija Pendragon

09.

Skoro pa nečujni koraci po lišću u mračnoj šumi, baklja u ruci, a u drugoj koplje.
Probija se kroz grane pokušavajući biti neprimjetan, smirujući svoj dah.
Svaki šum mu izazove strujanje krvi kroz vene i nervozno se vrti oko sebe u glavi imajući samo jednu misao:
„Jesam li pobjegao?"

Zvuk strijele kako se zabijaja u drvo tik pored njegove glave mu pomuti um i ponovo pronađe snagu za trčanje.
Galop konja je polako blijedio daleko iza njegovih leđa dok je on ubrzavao kroz šumu dobro poznatim putem.
*

„Hej." rekao je Friedrich gledajući kako Morgana u spavaćici ulazi u kuhinju.
„Ni ti ne možeš zaspati?" upitala je uzimajući mlijeko koje je stajalo na stolu
„Kuharice inače zaborave pospremiti." nasmijao se ignorirajući pitanje.

Ispred njega je stajala stara čaša iz koje se moglo namirisati nešto alkoholno, ali Morgana nije htjela upitati te je samo sjela pokraj njega i uzela istu čašu i popila iz nje.

Osjećaj gorčine u ustima, a nije znala da li je zbog pića ili što je brat njenog muža trenutno gleda kao najgoru čudakinju.
Ili je barem tako zamislila.

„Dobro je?" upitao je
„Jako."

„Onda," uzeo je čašu „nećeš upitati?"
Naslonio je čašu na usne i dalje ne pijući iz nje promatrajući Morganinu reakciju i očekivajući odgovor.
„Ne," rekla je „ali bih bila sretna kada bi ostavio čašu na stol."
„Nitko mi nikada to nije rekao."
„Ja ti kažem" rekla je uzimajući mu čašu iz ruke, na što se on samo zasmijao u znak zahvalnosti

„Dobra si ti cura. Šteta što te ima netko poput Richarda. Previše je hladan za tebe." rekao je Friedrich polako se na stol oslanjajući laktovima da bi bio bliže Morgani.

Ni sama nije znala zašto, ali se osjećala jako tijesno iako je prostorija bila, malo je reći velika.
Zrak je postajao teži za uhvatiti, njegova prisutnost joj je jednostavno škodila koliko i prijala.

„U redu je." pronašla je riječi nervozno namještajući kosu koja je već bila uvelike raščupana jer je bilo samo dva ujutru i nitko nije bio budan osim njih dvoje.

Naslonio je ruku na njen obraz koji se napunio krvlju i poprimio jaku crvenu boju.
Lagano je prstom prelazio preko istog prebližujući se sve više.

„Nije..." rekao je „nije u redu. Treba ti više."

Dok je pokušala izgovoriti nešto, Friedrichove usne su se već nalazile na njenima.
Tako jak osjećaj, a toliko zabranjen.

Nije se odmicala, nije se imala potrebu odmakniti.
Stavila je ruku na njegov vrat i čvršće ga povukla sebi uživajući u grijehu.

Ovaj joj je osjećaj toliko prijao, gotovo da se nikada ne bi odmakla od njega.

Osjetila je prazninu kada se Friedrich odmakao, ali ne za dugo, ustao se i pružio joj ruku da se ustane.

Toliko pitanja kroz glavu prolazilo je Morgani dok je pružala ruku.

„Friedrich ja---"

Opet poljubac.
Djelovao je toliko nezasitno ljubeći njene usne i sada već lagano prelazeći rukom preko njenih butina podižući dugu staru spavaćicu.

Nije joj smetalo, ali trebalo je.
Poslije svega i Richard je čovjek.

„Stani." napokon je progovorila stavljajući ruku na Friedrichova prsa i osjetila jačinu lupanja njegovog srca, koje kao da će svaki tren iskočiti.

„Oprosti, ja," odmakao se „ne znam šta mi se desilo."

Neugodna tišina nastala je u sobi i onda je Morgana probila istu sa pozdravom za laku noć i otišla u sobu.

Otvorivši vrata vidjela je Richarda kako leži na podu i grižnja savjest je u sekundi proradila.

Šta sam to napravila, pomislila je.

A spavao je poput anđela, tako mirno, ne sluteći da mu se žena ljubila s bratom.
Dio tijela bio mu je otkriven, te je Morgana lagano povukla deku preko njega ne mogavši mu odoljeti. Bio je toliko divan dečko, a tako hladan.
Neuredna kosa mu je padala niz lice i lagano ju je sklonila.

Zadnje što je željela sada jeste da se probudi, pazila je na sitnice.

Ali očito je bilo nedovoljno.

„Morgana," rekao je otvarajući oči „je li sve u redu?"

„Da, samo sam... Samo sam te pokrila." rekla je i ustala se s koljena, brzim korakom odlazeći do kreveta.

„Zašto bježiš?" upitao je
„Nisam."

„Znam da sam čudan, ali me se ne trebaš bojati. Naprotiv. Uvijek ću te štititi." uputio je topli osmijeh

„Znam." rekla je pokušavajući sakriti stid i sramotu zbog onog što je napravila u kuhinji iako on nije znao o tome ništa.
Još...

„Je li sve u redu?" sjeo je na krevet pored nje.

„Nije. Daleko od toga." podigla je glavu prema prozoru kroz koji se jasno vidio pun mjesec.

„Fale ti, zar ne?" upitao je
„Mnogo."

U očima su joj se nakupljale suze koje se nije trudila sakriti. Ne više.
Richard je na kraju svega ipak bio nje prijatelj.

Pričala mu je o prošlosti.
O životu s Gabrielom i Mariom, te o svađama s ocem.

Pričala je ona njemu sve tih tjedana provedih s njim.
Prvih suza kojih se sjeća, prvog poljupca, prve svađe s Mariom oko lutkice iako je bila puno starija.
Pričala mu je i o onom danu kada je pobjegla iz dvorca i otišla u kraljevstvo seljacima i provela cijeli dan tu iako je bila relativno mlada, dok ju je cijelo kraljevstvo tražilo po dvorcu.

A on?
On je bio kao i uvijek.
Tajanstven.

Trudio se ponekad odati ponešto o njemu tek zbog toga što je jedino ona pričala, ali većinom je šutio.
Da li zbog misli da će ju njegove priče smoriti ili zbog straha da će se uplašiti, to samo zna on.

„Ako želiš," odmahnuo je rukama „ovih dana idemo njima?"

„Molim?"

Upravo sam te prevarila, a ti si i dalje toliko dobar.
*

Šumom je već lagano odjekivao zvuk ponekog pjevanja ptičice jer se bližilo jutro, ali on nije stajao, osim kada je morao odmoriti pluća.

Zadihan dolazi do poznate stare kućice i utrče u nju znajući da su u pitanju životi.

„Idemo. Pronašli su nas."
„Tko nas je pronašao Oscare?" s druge strane je došao uplašen ženski glas.
„Kraljevi ljudi."