Dinastija Pendragon

03.

"Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način."
- Ana Karenjina, Lav Tolstoj

Nije prošao ni jedan dan kada je dobro poznat golub došao na prozor slomljene Morgane, koja je tražila trunku nade nad svojom sudbinom.

Na neki način bila je i sama kriva.
Poznavala je svoje roditelje i zakone u njihovom kraljevstvu, a unatoč tome dopustila je da se desi ono što su joj cijelo vrijeme zabranjivali.

„Gledaj plemiće.", bilo je jedino što su joj znali govoriti.
I gledala je, barem pokušavala. Moglo se reći da je bila žrtva vlastite sudbine učinivši to.

Otvorivši prozor golub joj je došao na ruku. Nježno je prešla rukom preko njegovih krila sjećajući se prvog puta kada joj je Oscar napisao nešto.

Bilo je točno prije sedam mjeseci...

„Bilo je divno šetati uz rijeku s Vama. Iako sam samo kmet na Vašem divnom kraljevstvu, svoje osjećaje, princezo, ne mogu sakriti. Hvala još jednom na nezaboravnom iskustvu.
Vaš odani, Oscar."

Nasmijala se želeći pustiti suzu nad svojim uspomenama, ali nije mogla.
Osjećala se toliko prazno da joj je zapravo bilo svejedno hoće li joj Oscar pisati ili neće, hoće li se udati ili neće.

Hoće li se probuditi ili neće.

Više se i nije osjećala tužno, bila je prazna i nekako, znala je da je to bilo gore.

Otvorila je malenu omotnicu sjedajući na prozor okovan rešetkama.
Ponekad se znala osjećati kao da je u zatvoru. Dijelom je i bila, princezama je u to vrijeme bio zabranjen izlazak bez roditelja ili sluga.

„Morgana," pročitala je prvu rečenicu na glas i na licu joj se stvorio forsirani poluosmijeh očekivajući ljubavnu poruku „žao mi je što se mora ovako desiti.
Izbora nemamo dakle ovo je jedini način da ti kažem ono što slijedi."

Počela je dobivati lagani osjećaj panike, dok su joj ruke drhtale držeći pismo njenog voljenog. Osjećala je da će se desiti nešto, ali nije mogla niti pretpostaviti šta.

„Sami smo znali da će se ovo kad tad desiti, bilo je pitanje dana. Naravno da te i dalje volim, i dalje volim nas, ali mislim da nećemo moći ovako. Sutra postaješ žena Richardu, mislim da to neću moći podnjeti."

Začulo se otvaranje vrata, te je bila prisiljena sakriti pismo pod plašt haljine.

„Morgana----"

„Ne sada, Maria!" prekinula ju je Morgana davajući doznanja devetogodišnjoj djevojčici da izađe iz sobe.

Suzdržavajući suze izletjela je iz sobe snažno lupajući vrata za sobom

Što to činim, pomislila je.
Maria nije bila ništa kriva, ali njeni osjećaji u ovom trenutku bili su snažniji od njihove sestrinske ljubavi.

Rukom je izvukla pismo dvoumeći se hoće li nastaviti čitati ili ne.
Naravno srce je biralo.

„Bilo je lijepo proživjeti sve sa tobom. Bila si moja prva ljubav, možda i jedina, ali nažalost u ovom pismu te ostavljam. Žao mi je...
Oscar."

Zgužavala je papir suzdržavajući bijes.
Ustala je i pustila goluba ne davajući nikakav odgovor na ono što je napisao.

Ljutito je stala ispred ogledala kojeg je netom prije razbila vazom u kojoj je držala svoje najdraže cvijeće, crne ruže.

Začuvši zvuk razbijanja iz Morganine sobe, Elizabeth je žurno išla prema njenoj sobi.
Znala je da njena kćer nije u stanju učiniti takvo nešto, te joj je samo preostalo misliti da joj se nešto dogodilo.

Ušla je bez kucanja i vidjela svoju kćer kako sjedi na podu pored kreveta držeći glavu naslonjenu na istom.

„Oh, Morgana." rekla je sjela na krevet pokraj svoje kćeri.
Laganim potezima prolazila je rukom kroz njenu kosu koju je nekada na tom istom mjestu znala češljati dok se Morgana spremala za razne prigode.

Nikada nije voljela da joj netko češlja kosu osim Elizabeth.

„Šta si si to dopustila kćeri. Nikada ne daj da te ljubav zarobi." rekla je i vidjela kako njena kćer počinje ubrzanije disati i dalje držeći oči zatvorene.

„Žao mi je što ti se sve to desilo malena. Pazit ću na tebe iz našeg kraljevstva, neću dopustiti da ti se nešto dogodi."

„Zaista majko? Nadam se da me nećeš paziti kao što si pazila mog brata kada je ubijen." rekla je otvarajući oči i ljutito gledajući majčin izraz lica.

Bila je ljuta na sve zbog onog što je maloprije pročitala. Na Oscara, na roditelje, na zakone i na kraju krajeva na sebe.
U ovom trenutku nije bila riječi, samo je izašlo iz njenih usta iako je bila svjesna posljedica.

Rana koju dobije majka kada izgubi svoje dijete nikada ne zacijeluje.
Baš takva rana bila je u srcu kraljice Elizabeth koju je godinama pokušavala sakriti lažnim osmjesima.

Ali u ovom trenutku nije ih bilo. Ne više.
Oči su joj se napunile suzama i u sekundi su potekle niz njen obraz.

„Mama, ja..." pokušala je Morgana smisliti opravdanje za ono što je učinila, gledajući svoju ranjenu majku koja je imala glavu u dlanovima pokušavajući sakriti svoje suze, svoju ranjivost.

„Sutra ćeš postati žena Richardu, a ako to zahtjeva da više nećeš vidjeti nikoga od nas... Pozdravi se jer nema odgovora 'ne'." rekla je ranjena kraljica i samo išetala iz sobe.

Zatvorivši vrata sobe pokušala je koračati prema svojim odajama plačući kao da se to desilo jučer, no desilo se prije mnogo godina, prije točno osamnaest ljeta.

Morgana se ponovo zapitala ono isto pitanje gledajući svoj odraz u stotinu komadića stakla, što ja to činim?

Upropastila je svoj odnos sa Mariom, upropastila je odnos sa roditeljima, izgubila je Oscara, što joj je još ostalo?

Bila je sama, potpuno sama u rukama sudbine.