Dinastija Pendragon

18.

"Želite li popričati?" Henrietta je začula Morganin glas s druge strane prostorije.

"Odlazi." Drskim tonom odgovorila je kraljica ni ne okrenuvši se da pogleda u zabrinutu nevjestu koja je ipak nakon svega izrečenog došla do nje.

"Vidite, ja znam da me ne volite, ali ja vašeg sina jesam," uzdahnula je, "a vi ga unesrećujete."

Najgora stvar u životu jedne majke je da njeno dijete bude nesretno, a pogotovo ako je ona uzrok.

Bila je užasna majka, užasna svekrva i Morgani i Ellen, ali jednostavno nije mislila da su dovoljno dobre za Richarda.

Možda i nije bila toliko loša prema svojoj djeci koliko je prema njihovim ljubavnim životima.

Zastala je na minutu razmišljajući o stotinu stvari odjednom, a onda je rekla:" Sjedni kraj mene Morgana."

Na te riječi Morgana je prešla nervozno rukom preko lica, ali opet je poslušala kraljicu i došla do nje.

"Jesam li ja loša majka?" Upitala je kada je osjetila Morganu pokraj sebe.

"Nisam sigurna da ste dobra, ali loša niste."

"Kakav je to odgovor?" Henrietta je bila zbunjena

"Povrijeđujete ga." Uzdahnula je.

Prvi put u svom životu opušteno je razgovarala o nekome koga istinski voli.

"Idem." Rekla je Henrietta i samo otišla iz sobe ostavljajući Morganu samu.

Ni sama Morgana nije znala šta nije u redu s tom ženom.

Na početku je bila dobra prema njoj, ali od kad je Friedrich napravio ono, kao da se sve promjenilo.

Pogledala je u svoju lijevu ruku na kojoj je sjajio divan vjenčani prsten.

Napokon su se krenile kockice slagati ili joj se bar tako činilo.

Vidjela je roditelje, prijatelje, napokon joj je krenilo s Richardom, ali jedna stvar joj je i dalje bila u kutu misli.

Što se zapravo dogodilo s Oscarom? Sve se odvilo brzinom zvuka, kao da se nikada nije ni dogodilo.

Znate onaj neki osjećaj, kao da ne možete udahniti dovoljno kisika, kao da vam srce preskače osjećaje? Kada znate da se nešto loše treba dogoditi ili se već dogodilo?

Možda bih tako mogla opisati ono što je tad Morgana osjećala.

No jedna stvar je osvjetljavala njene tamne misli; ljubav.
*

Richard s druge strane, nije mogao potvrditi svoje osjećaje.

Znao je da mu je već ušla duboko u dušu, ali šta je bilo s ostalim stvarima?

Sav taj bijes koji je ležao u njemu, sva ta ljutnja i srditost.

Nije htio biti u blizini Morgane jer je znao da će ju povrijediti, svjesno ili nesvjesno.

Često se lomim u zadnje vrijeme, pomislio je.

Nije bio siguran šta više želi. Dio njega vikao je za osvetu, a drugi dio je bio željan Morgane, željan ljubavi, života.

Ali kakav je to život, ako ne živiš?

Bol nas uči o nama. Uči nas tko smo zapravo mi, ali šta se desi kada je bol sve ono što smo mi?

Richard se osjećao kao tempirana bomba.

Sada je sjedio uz rijeku sa polupraznom bocom u ruci razmišljajući o Ellen.

Je li ona tamo negdje, ljuta što je našao novu ljubav?
Brine li se o njihovom djetetu?

Znao je da su to besmislice, ali nikada nije gubio vjeru.

U najtamnijim noćima jedino vjera ga je održala živim.

"Znaš Ellen..." Probuncao je, "Morgana je divna. Ne ljuti se na mene što mi je osvojila srce, molim te. Vjerovala si u mene kada nitko nije, ali otišla si. Sada je ona tu."

Zastao je na par trenutaka razmišljajući ima li smisla nakon toliko godina opet doći na ovo mjesto i pričati s njima.

"Čuvaj se. Čuvaj nam bebu."

Krenuo je konjem nazad u palaču, ali kao da ga je nešto vuklo da se okrene i odjaše dalje.

Prevladalo je u njemu i tako je okrenio konja i krenuo jahati prema ulazu carstva.

Zaštitari su žurno otvorili vrata i Richard je naglo zaustavio konja kada je ugledao konjanika ispred vrata.

Prepoznao je dobro poznat crni grb sa isprepletene dvije zmije i dobro poznat lik koji je bio na konju sa druge strane vrata pozdravio je ljubazno, naklonivši se budućem kralju.

"Dolazim za pola sata." Rekao je zaštitarima i nastavio jahati naprijed kao da nije vidio konjanika koji je bio pored njega.

Kada je bio siguran da je otišao daleko, ali ipak i dalje u svojim granicama, zaustavio se i sišao, gledajući prema putu kojim je jahao crni čovjek.

"Šta vi radite ovde? Zar nismo rekli da nema pojavljivanja u blizini Morgane?" Rekao je iznervirano.

"Vaša visosti, nije bilo u blizini?" Zastao je uputivši Richardu začuđen pogled, osjetivši alhokol na njemu.

"Simone, molim te." Dovoljan mu je znak da šuti, "Što radite ovdje?"

"Došlo je do pobune među Crnim ljudima. Treba nam vođa. Trebate nam vi ponovo." Simon je bio vidno uznemiren.

"Koliko loše?" Upitao je Richard.

"Troje mrtvih, ozlijeđenih nekoliko."
"Idi i javi im da se uskoro vraćam. Nakon toga nema povratka."

*

"Majko morate me pustiti odavde." Friedrich je rekao gledajući u nervoznu majku koja je prolazila gore-dolje, duž cijelog hodnika.

"Pokušavam. Danas sam imala groznu svađu s Richardom."

"On stvarno nema mira! Nije mi on kralj!" Friedrich je već bio uznemiren postupcima svoga brata.

Možda su imali lošu prošlost, ali bilo je i lijepih trenutaka.
Prije Ellen Friedrich i Richard bili su nerazdvojni.

Georg je bio premlad, dok su njih dvojica svaki dan imali trening mačevanja s ocem.

Vrijeme je bilo drugačije. Bili su sretni.

"Sine, riješit ćemo se Morgane." Rekla je odlučno.

"A ne majko, riješit ćemo se Richarda."

Friedrich je uvijek bio Henriettin najdraži sin, ali Richard je također bio njen sin.

Šokirana njegovom izjavom upitala ga je šta misli time postići.

"Morgana će biti sa mnom. Richard ima demone unutar svoje glave, u jednom trenutku prestat će se boriti sa njima. Nije dostojan trona."

"Zašto to stalno govoriš? Ne razumijem te. Znaš nešto što ja ne znam." Zbunjeno je gledala sina iza rešetaka koje su ga djelile od slobode i sreće.

"Majko vjerujte mi, Richard treba biti zaustavljen."

---