Dinastija Pendragon

05.

"Nije smrt ono što je užasno, već životi koje ljudi žive ili ne žive do svoje smrti. Oni ne poštuju svoje živote, oni pišaju po njima. Ružno izgledaju, ružno govore, ružno hodaju. Pusti im veliku muziku i oni je neće čuti. Većina ljudskih smrti je obična prevara. Ništa tu nije ostalo da umre."
- Charles Bukowski

Zar je stvarno istina, pomislila je Morgana gledajući kroz prozor svojih odaja zadnji put. Znala je da će se rijetko kada vraćati ovdje, kraljevstvo Pendragonovih miljama je udaljeno od njihovog.

Danas je taj dan, postaje žena bahatog budućeg kralja.

„Nikad nisam ni zamislila ovo." komentirala je Gabriela sa Morganom sjedeći na kutu njenog kreveta gledajući kroz isti prozor.

Suze su joj išle niz lice iako se suzdržavala.

Bila je služavka Morgani, ali nitko nikad neće biti kao ona.

„Danas se rastajemo." napokon je progovorila Morgana.

Previše se toga desilo u tako kratkom vremenu, a opet je stajala tu, ponosno.

Baš poput moćne buduće kraljice, koja drži glavu podignutom da joj se kruna ne bi pomakla.

Nije marila za osjećaje, ne sada. Ne danas.

Jedino je bilo bitno da to vjenčanje prođe što je prije moguće, da započne novi život daleko od svega, daleko od svoje obitelji iako je znala da će ju slike iz prošlosti zauvijek proganjati.

„Znaš, i kada odeš uvijek ćeš biti moja najbolja prijateljica." rekla je Gabriela ustavši se

Došavši do kraljevne stavila je lagano ruke oko njenog vrata nježmo grleći ju izgovarajući:
„Budi jaka."

Na te riječi Morgana je odgovorila isforsiranim osmijehom gledajući u daljinu u kojoj je on, nekako tamo daleko, razmišljao o njoj.

Nije htjela pokazati. Vraški je glumila da će uspjeti živjeti bez njega, ali on je uvijek bio i ostati će njena prva i jedina ljubav.

„Trebali bi poći?" zaustavila je razmišljanje uzimajući haljinu koja je bila na krevetu.

Čista bijela boja trenutno joj se činila odbojno. Zašto nije crvena? Zašto nije žuta?
Zašto smo prisiljeni na sve što nam ostali kažu, kome zapravo mi služimo?

Imamo li život?

Lagane kapljice kiše počele su udarati o prozor dok je Gabriela gledala Morganu kako dvoumeći se, drži vjenčanicu u ruci.

Jak zvuk poput tisuću bubnjeva začuo se dvorcom i izazvao jezu kod obe mlade djevojke.

„Idemo." rekla je Gabriela.
*

„Misliš li da činimo grešku?" upitala je Elizabeth gledajući u već premorenog Charlesa

„Nemamo izbora." izustio je nakon kratkog uzdaha

Ni njemu nije bilo svejedno dati kćer u njihove ruke i gledati ju kako pati, ali sada to je bilo najbolje i jedino riješenje za sve.

„Nije dobro već danima, " suzdržavala je suze Elizabeth krijući lice rukom „kao hodajući mrtvac je. Što smo joj napravili?"

„Sama je kriva." rekao je Charles spuštajući glavu.

Nikada nije otkrivao svoju ranjivu stranu. Čak ni njoj.

Na kralju je da bude jak, govorio si, ali već dugo taj isti kralj je daleko od toga.
Slomljen je.

Još teže bilo je što nije znao pričati o tome, a ubijao se.
Ubijao je svaki atom sebe svaki put kada bi isforsirao osmijeh kojim bi sakrio mnoštvo pitanja i suza.

Sve se činilo dobro, nekada i jeste bilo, ali njemu je stvarno trebalo čudo, čudo da ga spasi od samog sebe.
Od tame koja je toliko dugo u njemu da je pogasila i zadnju trunku svijetlosti.

Sada je ništa.

*

Prazne duše i slomljenog srca, koračajući ponosno u čistoj bijeloj haljini koja je perfektno stajala na njenom tamnom tenu osvijetlujući njeno lice, njeno umorno lice, koračala je prema stolu na kojem će sve završiti.
Ili pak početi.

Crkva je bila prepuna ljudi čije su oči bile uperene u nju.

Nije bilo lako proći među njima, ali samo je htjela da sve završi.

Ubrzo i jeste.
Došavši do stola okrenula se prema ljudima u crkvi i sve pozdravila mahanjem i laganim smješkom.

Richard je ustao sa stolice vidno iznenađen.
Nije bio ni svjestan koliko je zapravo predivna, sve dok se nije pojavila pred njim u svom najboljem izdanju.
Bila je savršena.

Sam pogled u njene oči tamne kao grijeh i znao je da će ga koštati života.

„Počinjemo?" prekinuo je neugodnu tišinu kraljevski matičar.

„Naravno." rekla je Morgana.

„Dakle ovdje smo okupljeni, kao što svi znamo..."

Prazne i nebitne riječi izlazile su iz matičarevih usta dok je Richard pogledom omjeravao Morganu svake minute.

„Nisi navikao da vidiš ljepoticu svaki dan?" upitala ga je tiho Morgana i dalje ne skidavši pogled s matičara

„Tko je rekao da si ljepotica gospođice?"

„Možda to što ne skidaš oči s mene." nasmijala se i pogled im se napokon susreo.

Vrijeme je stalo dok je posmatrao njene crne oči. Bile su tako tamne, hladne, skoro neopisive. A opet, tako tople i nježne, zbunjujuće.

On je imao tamno plave oči sa nijansom zelenih.
Bilo je teško opisati ono što je vidjela u njima, pokušavajući pronaći njegovu dušu, dio ljudskosti koji je perfektno skrio od prljavštine toga svijeta. U svojim plavim očima...

Nije bilo moguće reći da li je iz tog pogleda bila puka mržnja ili pak neka vrsta strasti.

Bila je čudna veza između njih.
Svi su primjećivali njihovu mržnju, ali i njihovu strast i želju u očima dok su gledali jedno drugo.

Tih deset sekundi njihovog gledanja kao da je zaustavilo svijet.

„Morgana?" prekinulo ih je dozivanje matičara

„Uzimaš li Richarda ili ne?"

Ovo je kraj, pomislila je.

„Uzimam." izgovorila je ponosno.

Jak aplauz i vriskovi zaorili su crkvom dok se srce nevine djevojke lomilo na još više dijelova.

Na nepopravljive dijelove.

„Richarde..."
„Uzimam," prekinuo ga je „završimo ovo već jednom." šapnuo je Morgani i ustao uzimajući njenu ruku.

Lagano ju je povukao poljubivši ju u obraz.
Znao je da nije bila spremna na ništa više.

U tom trenutku bila je zapravo sretna. Svidjelo joj se što se nije udala za kretena, u tom trenutku bila je svjesna da je neće iskoristiti kao što većina kraljeva radi.

Umišljeni, bahati Richard upravo je postao bolji.

„Imaš lijep osmijeh, volio bih ga vidjeti češće." nasmješio joj se

Ljudi su bili sretni, neki su čak i plakali.
Što od sreće, što od tuge što kraljevna koja je većinom sve spašavala odlazi daleko od njih.

Prolazeći kroz masu ljudi držeći se za ruke, cvijeće je padalo po njima, ljudi su pjevali.

Iako je upravo držala ruku svog muža, životnog suputnika, trebala je nešto više.

Trebala je život.

----------------------------
(a/n)

Stvarno se ispričavam što nastavka nije bilo dva tjedna...
Ubrzo, nadam se, krećem s pisanjem češće, sada imam previše problema i posla.
Zahvaljujem što još uvijek čitate.
LP