Dinastija Pendragon

11.

Nastupila je tišina.
Ni sama Morgana nije bila svjesna šta se dešava.
Svijetla oko nje su se polako gasila, a tišina je bila toliko glasna.
Morgana je nijemo gledala u jednu točku sa strane pokušavajući ne razmišljati o mirisu njegovog tijela koje se nalazilo nad njom ubijajući u njoj sve što je danima gradila.

Ležeći na njegovom krevetu pod njim, a nije osjećala ništa. Nije osjećala tugu, bol, mržnju.
Samo je bila.

Njegov miris tijela lagano ju je gušio, pokušavala je ne misliti na to i gledala je u drugom pravcu, zamišljajući nešto lijepo dok je gubila svijest.

Kada je pomislila da će napokon zaspati, jako zujanje prošlo je kroz njenu glavu i jak bol u trbuhu, te se njeno tijelo refleksno zgrčilo pod navalom naglog bola.

Još jedan šamar.

„Miruj droljo." začula je

Osjetila je vruću tekućinu koja ide iz njenih usta, ali nadala se da to nije krv. Nije mogla vidjeti, nije željela.

„Otvaraj!" vikao je Richard na vratima.

„Richard..." promucala je iz boli.

Krenili su snažno lupati po vratima, što je bio jasan znak da će se nalaziti u sobi za nekoliko sekundi.

I, što će zateći?

Morganu i Friedricha gole, nju u Bog zna kakvom stanju, a njega pijanog nad njom kako ju obeščašćuje.

Tko je kriv?

Jak pucanj i padanje vrata na pod s kojeg se podigla jaka prašina tako da je Richard ušao nakašljavajući se.

„Morgana!" viknuo je i dotrčao do nje.
Georg i dva vojnika su držali Friedricha.

Richard je bacio dekicu sa kreveta po njoj i omotao je u nju. Sada je ta dekica bila jedini izvor topline dok se Morgana tresla, što od hladnoće, što od bola, iako je već bila u stanju bez svijesti.
Krv joj se slivala niz modro lice koje je bilo jako izmučeno.
Krv joj je išla i niz noge, a na ramenu je imala veliku masnicu.

„Gade što si joj učinio?" zaderao se Richard i odgurnio Friedricha do zida.

Nitko ga nije zaustavljao. Nije se usudio zaustaviti.
Henrietta je došla do Morgane i brisala joj krv, pokušavajući ne misliti o dvojici sinova koje će se pobiti na smrt ako ih netko ne razdvoji.

Znala je da je Richard ljut, a zadnji put kada je bio ovakav bilo je kada je Ellen pala niz stepenice i mislio je da je kriva ona.

Tada su rekli da Ellen vjerovatno nikada neće postati majka.

Nije joj ništa napravio jer mu je Henrietta majka, ali ovo sada, ovo ne može završiti razgovorom i vikanjem, kako je završilo tada.

Desnica mu je već dobivala jaču verziju boli, ali nije ga spriječavalo, serija udaraca po Friedrichovom licu i uskoro se nalazio na prašnjavom podu ostavljajući tragove crne krvi po istome.

*

„Hej." rekao je Richard prolazeći Morgani kroz kosu lagano, gledajući kako otvara natečene, krvave oči.

„Boli me glava." rekla je stavljajući ruku na čelo.

Još uvijek se nije prisjetila djelova od jučer i u neku ruku, to je bilo zapravo dobro.
Ali znalo se da će se kad tad sjetiti, da će kad tad proraditi sjećanje i bol.

„U redu je, dođi." povukao ju je u zagrljaj i stegao jako da je mogla čuti otkucaje njegovog srca koje je bilo divlje u njenoj pristutnosti.

Samo u njenoj prisutnosti.

Dijelom se osjećao krivim što nije mogao spriječiti Friedricha da oduzme čast njegovoj ženi, a drugim dijelom bio je sumnjičav.

Saznao je da se Morgana poljubila svojevoljno sa Friedrichom, ali opet je pokušavao ne misliti na to.

Ono je bilo silovanje, znao je to.

„Ne puštaj me." zaustavila je Richarda da odmakne ruke od nje.

„Ne puštaj me više nikad." zaplakala je i stegla ga još jače.

Sjetila se.

Sjetila se svega.
Osjećala se užasno, prljavo, a opet i krivom.
Sama je provocirala Friedricha, mogla je pretpostaviti.

Nije ni pomislila da bi išao do te granice da joj na silu oduzme nevinost, ali išao je.

„Danas krećemo na put. Idemo u naš vinograd gdje ćemo dva tjedna provesti sami, pa idemo tvojima"

„U redu." rekla je Morgana i pokušala se ustati.

Bol je bio prejak.
Rame i ruku gotovo da nije osjećala, bol u stomaku i donjem dijelu tijela bila je kao da ju je netko lagano sjeckao žiletom po utrobi.

„Richarde, ne mogu." rekla je i Richard je ustao sa kreveta i došao do nje i podigao ju u naručje.

Odnio ju je u toalet i uzeo vodu koja je bila ugrijana tokom dana.
Skidao je odjeću sa nje, a ona se pokušavala stidno prekriti pred njim iako je već sve vidio.
Valjda je to onaj ženski instinkt.

Osjećala se tako prljavo i jadno.

Kada je bila potpuno naga pred njim, Richard je krenio posipati toplu vodu niz njeno izmučeno tijelo.
Sa krpicom je brisao svaki dio njenog tijela, pazeći da bolne dijelove preskoči kako joj ne bi nanio boli.

Bože zašto mi ovo radiš, pomislio je Richard.

Nije mu smetalo kupati nju. Nije imao ništa protiv toga.

Bio je samo umoran.
Napokon je -godinama nakon Ellen- osjetio što znači topli ženski zagrljaj.
Počeo je osjećati ljubav nakon toliko godina hladnoće i zatvorenosti u svoja četri zida koja su ga gušila.

Gradio je on zidove i oko srca, ali ih je Morgana uspila srušiti do pola.
Sada je sve unutra prašnjavo i prazno, a slomljeno srce bilo je u dijelovima i sumnjao je da će ga ikada itko uspiti popraviti.

Bol za ženom koju je volio više od sebe, jača je od svega.

Još uvijek si nije opraštao iako i nije bio kriv.

„Je li voda u redu?" upitao je prolazeći krpicom preko njenih nogu.

„Da..."

„Ne boj se, tu sam. Nikad ti se više nitko neće približiti." klekao je ispred nje, a ona je počela plakati stavljajući mokre ruke oko njegovog vrata.

Znala je da je Richard dobra osoba i da bi ju spasio da je stigao na vrijeme. Nije on kriv iako ga je na početku i okrivljavala.

Uvjeravala se u to pokušavajući ga pogledati u oči.

„Oprosti mi." rekao je Richard i uhvatio je njen izmučen pogled, a ona se zagledala u njegove zeleno-plave oči koje su sada već bile krvave dok se suzdržavao.

Osjećao je ogromnu krivicu, kao da mu je netko iščupao dio tog slomljenog srca dok je gledao Morganu u modricama.

„U redu je. Nije tvoja krivica."