Dinastija Pendragon

04.

„Brzo prenesite ovaj stolac na drugu stranu." rekla je Henrietta pokazivajući prstom gdje šta ide

„Ovo mora biti perfekcija, ženim prvog sina." rekla je veselo

„Već si ga ženila." dodao je Friedrich i privukao pozornost svih u prostoriji

„Friedrich---"

„Zaista mislim da nema potrebe za time Vaša Visosti." prekinuo ju je Richard gledajući svoju majku kako se sprema napasti njegovog provokativnog brata.

„Ne želim da vjenčanje bude toliko posebno," nadovezao je „ipak se ne volimo, niti znamo."

Taj dan bio je toliko blizu.
Dan kada će napokon opet poslije dugo vremena imati ženu sa svoje lijeve strane iako ni sam nije bio siguran želi li to. Znao je da je Ellen još u njegovom srcu i da nema mjesta za drugu ženu.

„Je li još uvijek onako divna?" rekao je Friedrich prisjećajući se slika iz djetinjstva kada su Dinastija Hannover i Dinastija Pendragon bili u jako dobrim odnosima.

„Prosječna je. Ima boljih." našalio je Richard na račun Morgane iako je znala da je svojim izgledom i svojim crnim očima mogla osvojiti bilo kojeg plemića ili čak i kmeta.

„Sine hoćeš doći na trenutak?" rekao je Wilim rukom dozivajući sina da pođe za njim

Lakim korakom krenuo je za svojim ocem prema odajama.
Već je pretpostavljao o čemu se radi, ali to je zadržao za sebe i nastavio slijediti svoga oca.

„Sutra ćeš imati Morganu kao ženu, znaš šta se od tebe očekiva."

Richard je počeo ubrzanije disati pokušavajući ne uzimati to toliko srcu iako je znao da ono što slijedi neće biti dobro.

„Sa Ellen ti nije išlo. Nikad niste ni imali djece, a svi su u kraljevstvu to željno očekivali." rekao je Wilim stavljajući ruku na rame svog sina koji je pokušavao opustiti pesnice koje su bile stegnute možda čak i previše.

Svaki put kada mu je netko spomenio Ellen stavio bi mu u otvorenu ranu šaku soli, tako se činilo za ranjenog Richarda.

Iako je prošlo pet ljeta, on je i dalje volio nju i samo nju. Nikada nije imao osjećaja prema drugim djevojkama kao što su mnogi plemići imali, čak i u braku.

On je bio drugačiji. Zavolio ju je sa svojih četrnaest godina, oženio sa sedamnaest, a sada je ovdje nakon pet godina i dalje voleći ju kao i prvog dana.

„Oče i sam znaš da nismo mogli imati djece. Zašto mi stalno spominješ to?" rekao je očajno

„Žao mi je sine, ali netko će morati nastaviti lozu. I vidjet ćemo je li problem bio u tebi ili u Ellen pa niste imali bebu."

„Ja sam završio ovdje!" izašao je iz sobe vidno iznerviran snažno lupajući vrata za sobom

Zastao je na sekundu prolazeći rukom kroz kosu u želji da se pribere, ali nije. Samo je postajalo gore.

Krenuo je prema dobro poznatim vratima i izvadio ključ kojeg je jedino on imao u kraljevstvu.

Otvorivši vrata prvo što mu je za oči zapelo bio je stari stol na kojem je stajala velika plava lampa i mnoštvo papira ispunjeni slovima koji su za neke predstavljali možda samo glupost. Pokušaj iznosivanja osjećaja na papiru.

Zatvorio je vrata i lagano upalio svijetlo.
Osvijetlivši cijelu prostoriju oči su mu se nakupile suzama.
Krenio je prema kauču pored kojeg je bila velika kutija.

U ovu sobu nije ušao mjesecima.

Sjeo je na kauč i podigao staru prašnjavu kutiju koju je jednim potezom ruke otvorio.

Zakašljao se pokušavajući otpuhati dio prašine na dobro poznatoj haljini.

Izvadio je iz kutije i lagano naslonio na bedra.

Nedostajala mu je.
Svaki dio njene kože, njen miris, njen osmijeh, njena ljubav...
Sve i jedna činjenica o njoj sada mu je nedostajala. Možda i više nego inače.

Oh Ellen, pomislio je stežući haljinu.

Da ga je netko u tom trenutku vidio pomislio bi da je sve gore. I bio je, ali nitko nije obraćao pozornost. Jedino bitno bilo je da sutra sklopi brak sa Morganom s kojom će imati djete koje je trebao imati sa Ellen.

Ispod haljine u kutiji, nalazilo se dobro poznato pismo.

Svaki put kada je ušao u ovu prostoriju pročitao ga je. Bilo je zadnje pismo upućeno njemu od strane njegove divne žene.

„Richard... Nedostaješ mi." pročitao je prve riječi i pismo bacio na drugu stranu kreveta.

Osjećao se loše. Prva suza potekla je niz njegov obraz krajem oka gledajući njenu haljinu.
Volio bi da je tu sada, više od svega.

Da kao nekada nasloni ruku na njegov obraz tješeći ga, a zapravo to je sada trebao više nego ikada. Nekoga da ga utješi, da ga popravi.

Bio je slomljen.

Iako to zapravo nikada nije pokazivao, bio je štoviše i bahat, ravnodušan prema svima, ali kada bi ostao sam prava strana Richarda bi isplovila. Bio je slomljen i usamljen.

Ustao je i krenuo prema vratima, ali nešto ga je zadržalo tu. Uzeo je lampu snažno bacajući ju u zid, počeo je gurati stvari sa stola gledajući kako se razbijaju.

Uzeo je stolicu i bacio ju u staklena vrata koja su vodila na veliki balkon gdje su inače provodili dane zagrljeni.

Zvuk snažnog razbijanja vratio ga je u realnost.

Izjurio iz sobe.

Ogledalo na hodniku stajalo je ispred njega pokazivajući ono čega se najviše bojao. Ono od čega mjesecima bježi.

Ovo nisi ti, pomislio je i zaključao vrata.

„Tražio sam te." začuo je glas iza sebe

Pokušao je lagano disati i lijevom rukom pobrisao svoj obraz.

„Tu sam." rekao je ne okrenuvši se

„Vidim. Šta si radio u toj sobi?" rekao je Georg

„Ništa šta bi se tebe trebalo ticati." odgovorio je na bratovo pitanje bahato kao što je najbolje znao

„Slušaj brate," uzdahnio je Georg „znam da nismo u najboljim odnosima, ali želim da znaš da sam uvijek tu za tebe."

„Jesi završio?" rekao je Richard bacajući pogled na brata koji je na te riječi samo odmahnio rukama

„Tako sam i mislio." nadovezao je i krenuo prema staji

„Nikad se nećeš promjeniti Richard? Zar ćeš uvijek biti takav gad?" dovikivao je Georg gledajući svog brata kako odlazi ne osvrćući se

Bio je svjestan da Richard bezobraznošću skriva svoju dobru stranu, ali nije mogao ništa učiniti povodom toga.

Georga su svi voljeli u kraljevstvu od kraljevske obitelji do običnih kuhara u kuhinji gdje bi provodio većinu svoga dana. Za razliku od Richarda i Friedricha on je bio najomiljeniji brat. Ne zato što je bio najmlađi, već zbog toga što je svima pomagao i zračio dobrotom što je i trebalo ovom hladnom kraljevstvu.

Godinama već ljudi su iseljavali iz Camelota u nadi za boljim kraljevstvom.
U nadi za životom

Uzimajući ljudima porez svako tri tjedna učinilo je da ljudi mahom odlaze i sele.

„Ako se porez ne plati, bivaš pogubljen." bile su riječi kralja Edwarda, Wilimovog oca koji je jedino razmišljao o podizanju snaga kraljevstva, a ne o tome hoće li u isto vrijeme te „snage" imati šta jesti.

Georg je bio jedino što je ljudima davalo nadu u teškim danima.
*

„Georg, gdje je Richard?" upitala je Henrietta

„Ne znam Vaša Visosti, samo je izjurio glavom bez obzira." rekao je Georg pokazivajući u smjeru kojim je otišao

„U redu sine."

Mogla je pretpostaviti gdje bi Richard otišao. Tamo gdje i uvijek odlazi nakon bilo čega. Svađe ili smijeha. Tuge ili žalosti.

Uvijek je odlazio do svog konja, a gdje je išao s njim sam Bog zna.