Dinastija Pendragon

13.

Dani su prolazili monotono. Pričali su o nebitnim temama, a ponekad, samo ponekad, odali bi po neku stvar o sebi.
Krenili su se bolje upoznavati i sve je bilo u redu.
*

Čistila je sve što su napravili u tih par dana jer je bilo vrijeme da krenu prema njenoj obitelji.

Uskoro je primjetila stari kovčeg u kutu podruma.
Prašina je toliko bila po njemu da se nakašljala kada ga je otvarala.
Unutra je stajala bijela duga haljina.

„Richard, možeš doći na minut?" začuđeno je rekla Morgana gledajući u dugu žensku haljinu koja je prašnjava stajala u starom kovčegu.

„Reci." rekao je na ulazu

„Čije je ovo?" upitala je

Riječi su samo nestale.
Ni Richard nije znao da je ta haljina još uvijek tu.

Ellen ju je nosila samo za posebne prigode poput nečijeg vjenčanja, rođenja bebe ili bilo šta drugo vrijedno nošnje.

Oh kako je samo divno izgledala u njoj

Zastao je gledajući u nevjerici. Odakle uopće tu?

„Ja..." udahnuo je „moramo popričati Morgana."

Nakon što je u kuhinji napravila čaj, donijela ga je za stari stol i sjela preko puta Richarda očekujući odgovore od muškarca koji je nervozno udarao prstima po tom istom stolu.

Nije znala da se Richard ženio. Trenutno je razmišljala o tome kako je haljina možda od neke njegove rodice, možda čak i Henriette.
Nije ni sumnjala na ženidbu.

„Znaš... Prije par godina bio sam jako zaljubljen u jednu djevojku." rekao je Richard probijajući glasan zvuk tišine.

Morgana je samo šutjela dajući do znanja Richardu da nastavi pričati.

„Zvala se Ellen. Bili smo ludi jedno za drugom i odlučili smo se vjenčati," osjećao je kako mu zraka pomalo nestaje, „Naravno mojima i njenima se to i nije toliko sviđalo, ali moralo se desiti. Voljeli smo se." rekao je gledajući u haljinu u kutu prostorije.

Oči su mu se na samo izricanje imena Ellen i dalje nakon toliko godina znale zakrvariti i napuniti suzama, ali trenutno se pokušavao suzdržati radi Morgane. Ni sam nije znao šta osjeća prema toj djevojci.

„Sve je bilo u redu prve dvije godine. Majka i otac su je prihvatili ili mi se tako samo činilo. Ono što su svi čekali od nas bila je beba, a čekali smo je i mi. A onda i kada smo prvi put popričali o tome, odlučili pokušati... Ellen je pala niza stepenice."

Nije spominjao da je Henrietta bila kriva za to. Samo je htio što prije završiti ovu torturu i priču.

Morgana je, s druge strane, bila, malo je reći, iznenađena.

Stajala je poput nekog čudaka gledajući u Richarda otvorenih usta i već par minuta vrteći zlatnu kašikicu u čaju.

„Nikada nismo postali roditelji." rekao je i tom rečenicom završio samo polovicu priče.

„A ostatak?" napokon je progovorila.

„Koji ostatak?"

„Richarde, kako te ostavila?" upitala je.

Richard se na to samo lagano nasmijao i rekao:
„Nije me ostavila Morgana, umrla je..." ušutio je.

"Pitaju me ponekad šta sam mogao da uradim da bih izazvao manje bola i omogućio ljubavi da živi, umjesto što sam je uništavao, nakon što je Ellen umrla, kao i one koje su tu ljubav prema meni gajile. Neki prijatelji misle da će me spasiti od odgovora na to pitanje nalazeći mi izgovor u baksuzluku."

Zastao je shvativši da je zapravo krenio pričati o sebi poslije toliko vremena šutnje.

„Nastavi." rekla je Morgana željno iščekujući da će možda spomeniti i nju.

„Čudni smo mi muškarci", nastavio je Richard „mijenjamo okolnosti, zaljubljujemo se u drugu ženu," lagani osmijeh mu se mogao vidjeti na licu izgovarajući to „ ali prenosimo u svaku od njih nemir od koga smo mislili da ćemo se osloboditi, a kako se ne možemo promijeniti jednostavnim premještanjem, shvaćamo da smo uspjeli samo da dodamo još nemira na kajanja i još grešaka patnjama..."

„Šta hoćeš reći Richarde?" upitala je.

„Gledaj" podigao je ruku u zrak s čudnim osmijehom na licu „Svjetlost je ono što dodirujem, a crnilo ostavljam. Ništa se ne može učiniti za životnu sreću s muškarcima poput mene: Njih ne treba srijetati"

Ustao je sa stolice ne dopuštajući Morgani da mu kaže išta više na tu temu i izašao van iz kućice pokušavajući biti hladnokrvan, što je ponekada zapravo i znao biti.

Ostala je sama i u sebi je pokušavala upravo protumačiti šta je čula.
Richard je imao ženu?

Srce joj je lupalo jakom brzinom na tu rečenicu. Znala je da nije pravi trenutak da bude ljubomorna, ali njen muž je volio drugu.

Pokušavala se smiriti, znala je da bi Richardu bilo mnogo draže da ima nekoga uz sebe.

Nije ni shvaćala kakva je to poplava emocija bila u njenim grudima sada. Da li ga možda voli?
*

Napokon je došao dan kada je Morgana s Richardom ušla u kraljevstvo obitelji Hannover.

„Oh kćeri!" viknula je Elizabeth ugledavši napokon svoju kćer na vratima.

Od puta i svega već izmorena, Morgana je poletjela majci u zagrljaj kao da je posljednji.

Radost male Marie i Gabriele riječima se opisati nije mogla. Bile su presretne, kao i Morgana.

Napokon se smirila s njima, nije ni pomišljala na ništa poput Ellen ili događaja od prije par dana sa Friedrichom.

Sve je u sekundi zaboravila gledajući njih.
Richard je toga bio svjestan pa se i on lagano opustio i uskoro već krenio pričati sa vrtlarom ispred kraljevstva.

„A tata?" upitala je vrteći se oko svoje osi u nadi da će odnekud izaći Charles.

„On... na putu je." rekla je Elizabeth, ali nije mogla skriti da laže. Nikada to nije znala i Morgana je primjetila, ali kada ju je htjela upitati, Maria je prekinula.

„Seko dođi idemo prošetati." rekla je vučući Morganu van dvorca.

Od silne sreće htjela je Morganu provesti kroz cijelo kraljevstvo iako su prošla jedva dva mjeseca kako je Morgana zadnji put hodala tuda. Ništa se i nije toliko promijenilo osim što je proljeće.

Richard se nasmijao gledajući scenu koju je pravila mala Maria.

Sada je već toliko vukla Morganu da su obe trčale niz vrt poput male dječice iako je Maria zapravo i bila.

Ali Morgani nije zasmetalo trčati po vrtu jer joj je to toliko nedostajalo.

Uvijek je bila na svoj način djetinjasta i samim time Richardu je otimala sve više pažnje.

Zastala je na sredini vrta koji je već sada, u rano proljeće, bio prepun cvijeća.

Raširila je ruke i krenula se vrtjeti.
Vjetar joj je prolazio kroz kosu učinivši ju još ljepšom i zanosnijom.

Bila je stvarno drugačija od svih.
Toliko krhka i nježna, a toliko snažna žena. Mogao joj je samo zavidjeti.

„Divno ih je vidjeti zar ne?" upitao je vrtlar.

„Zaista jeste." rekao je Richard smješkajući se i promatrajući zadihanu Morganu kako mu nasmijano prilazi.

„Hvala ti za sve." rekla je i bacila mu se u zagrljaj.

Nije to očekivao, ali je osjetio kako mu srce kuca brže, te je žurno stavio svoje ruke oko nje i uzvratio jaki zagrljaj.