Dinastija Pendragon

16.

Oh dnevniče, ne znam šta da radim. Osjećam kao da mi utroba gori svaki put kada sam blizu njega, a on me trenutno mrzi.

Ili... Mrzi li me? Možda da sam šutila, možda bi me poljubio?

Kako da popravim ovo?
Sve što ja dotaknem nestane, sve što zavolim nestane.

Očito mi je suđeno da povrijeđivam ljude do kojih mi je stalo, ali on je toliko drugačiji.
Ni sama nisam znala koliko mi znači.

Sada znam. Ne želim ga izgubiti nipošto. Borit ću se makar me koštalo života i svega što je živo u meni. On zaslužuje ljubav.

*

"Znaš stvarno će me u grob otjerat'." Rekao je Richard.

"I što ćete napraviti?" Upitao ga znatiželjno očekivajući odgovor od budućeg kralja.

"Ne znam, igrat ću hladno," bio je odlučan "kao i do sad. Sve u svemu hvala ti što si me saslušao." Ispravio je leđa glumeći nekog hrabrog viteza iako se upravo povjerio osmogodišnjaku kojeg prvi put vidi.

"Uvijek!" Razigrano je odgovorio dječak.

"Samo se izgubim kada ju vidim, nemoguće da je ovo ljubav, možda sam začaran?" Zabrinuto je upitao Richard.

"Vaše Visočanstvo mislim da ste se samo zaljubili."

" 'Ajde, 'ajde idi ti... Čekaju te roditelji tamo... negdje."

"Sretno!" Vikao je dječak otrčavši u suprotnom smjeru.

"Bože propao sam." Rekao je sam sebi i sjeo na stepenice pokraj tržnice.

Odjednom se krenuo smijati, pa upravo se povjerio djetetu, zar ga je ljubav već krenula zaslijepljivati?

Naslonio je glavu na svoje dlanove pokušavajući skupiti živaca da se vrati u tu sobu.

Bio je mrtvački umoran i trebao mu je san, ali trenutno nju nije mogao vidjeti.

No zakleo se samom sebi da ju neće ostaviti samu u onom prokletstvu.
*

Gledala je kako sat otkucava čekajući da se on pojavi na vratima.

Bilo je teško izaći iz sobe i prisjetiti se svega ružnog što se desilo u malo vrijeme boravka ovdje.

Ali napravila je prvi korak.

Nije htjela čekati, željela je vidjeti osobu koja joj je uništila život.

Znala je da se vjerovatno nalazi u pritvorima u podzemnim hodnicima te se uputila tamo.

Upalila je baklju na ulazu i polako koračala naprijed.

Osvrćala se svako par sekundi jer je bila sigurna da je jednom čula Georgea kako priča sa zaštitarom.

"Mic, mic, maco," njegov smijeh zbog jake jeke odzvanjao je hodnicima "nisam te očekivao ovdje vidjeti. Deblja si dosta, hoću li postat tatica?

"Zašto? Zašto si to napravio?" Rekla je stavljajući baklju u držač.

Samo je htjela znati. Šta dobiješ time kada silom uzmeš nešto što nije tvoje.

"Sama si me izazvala, a u ostalom svidjelo ti se." Namignuo je provokacijski izazivajući gađenje u njenoj utrobi.

Nije dopuštala da ju prevlada bijes ili bol.

"Nikad mi se ništa u vezi tebe svidjelo nije. Odvratan si. Bezvrijedni komad svemira." Redala je uvredu za uvredom.

"Naravno, Richard ti se sviđa. Ne bi trebao. On je sam Vrag, ne budi luda!"

Rukama je udario po željeznim šipkama koje su ga dijelile od nje, na što se ona trznila uplašeno.

"Ne trebaš me se bojat, vidi... Bio sam pijan. Nikada ne bi to napravio da sam bio trijezan."

"Idi k vragu." Uzvratila je

"Morganice dušo, jedini vrag kojeg poznajem je Richard. Ne bi mu trebala vjerovati znaš," Morgana je uzela baklju i krenila prema izlazu, "samo će ti zagorčat život kao i svima do sad!"

Ubrzala je korak prema izlazu te bacila baklju na pod kada je došla do izlaza.

Zašto sam uopće išla k njemu, zapitala se i nastavila uza stepenice prema sobi.

"Hej. Tu si?" Iznenadila se kada je vidjela Richarda na krevetu, bio je okrenut leđima.

"Vidi ovaj, čekala sam te, želim ti reći samo da mi je jako žao i da sam shvatila nešto u onoj šumi."

Zaustavila se očekivajući odgovor od njega, ali ga nije dobila pa je samo nastavila pričati.

"Voljela sam Oscara, ali polako shvaćam da sve više i više ljubavi osjećam... Prema tebi. Žao mi je ako sam te povrijedila."

Odgovor i dalje nije dobila pa je odlučila proći s druge strane i sjesti kraj njega.

"Richarde?" Prilazila je.

"Oh, pa ti spavaš. Prokleta da sam. Izjavljujem ti ljubav, a ti spavaš?" Ton glasa joj se iznenada promijenio kao da se naljutila na njega zato što je zaspao.

I sama je shvatila da nema smisla da se ljuti zbog toga i nasmijala se.

"Reći ću ti kada se probudiš." Poljubila ga je u obraz i lagani osmijeh joj se nacrtao na licu.

Od kad su se vjenčali nisu zaspali skupa.

Zaključala je vrata od sobe, da bude sigurna da nitko neće ući i legla kraj njega.

Prvi put je legla uz svog muža. Osjećala se ispunjeno, počela je osjećati šta to znači biti zaljubljen opet.

Zagrlila ga s leđa i naslonila glavu na njegova ramena.

"Napokon ću mirno zaspati."
*

Otvorio je oči i dalje leđima okrenut Morgani, gledao je kroz prozor u zvijezde, prespavao je pola dana.

Osjetio je toplu ruku preko svog struka i trznio se kao da je uplašen probudivši nju.

"Šta ti radiš ovdje?" Upitao je zbunjeno.

"Izvini, ja sam samo sam... Ovaj ja sam zaspala samo."

Richard se glasno nasmijao na tu rečenicu. Vidio je da je bila izgubljena i da ne zna što će reći, ali nije očekivao da će biti ovoliko zbunjena.

"Lijepo je vidjeti te nasmijanog, zapravo." Prošaptala je gledajući njegovo lice, sada već obasjano mjesečinom.

"Nisam očekivao da ćeš htjeti zaspati na istom krevetu, sa mnom."

"Falio si mi." Prošaptala je ne skidajući pogled s njegovih tamno plavih očiju koje kao da su joj gledale u dušu.

"Jesam li?" Upitao ju je, gledavši u njene tople usne koje su bile boje višnje i kao da su vapile za njegovim.

Njeno toplo tijelo koje je bilo samo u spavaćici izazivalo je trnce u njegovom.

Kao da su se sudarili grmljavina i toplina sunca. Crno i bijelo.
Zlo i dobro.

Bojao se da će ju povrijediti, a isto tako se bojao da će i on biti ponovo povrijeđen, ali kako odoljeti takvom savršenstvu?

"Malo." Pravila se važna kroz osmijeh, namještajući kosu.

"Znaš mala..." zastao je, "ponekad upoznaš nekoga i oni ti promjene život."