《 destiny 》

19. dio

JUNGKOOK'S POV

*sedmicu dana kasnije*

Ne znam ni sam kako sam uspio prezivjeti onaj dan kad sam shvatio da je vise nema.
Da vise nema osobe koju sam volio vise od sebe, vise od bilo cega na ovome svijetu. I sve je to zbog mog ponasanja. Zbog mojih gluposti i postupaka. Zbog mene!

Svaki dan, svaki sekund bez nje je kao prokleta godina tuge.

Najtezi trenutak mi je bio kada sam se trebao oprostiti od nje.

FLASHBACK

"Mrtvacnica", umorno citam natpis na vratima ispred mene.
Zasto se ovo moralo desiti?

Lagano otvaram vrata dok prostorijom odzvanja zvuk ostvaranja istih.

Na stolu ispred mene je polozeno tijelo prekriveno bijelom plahtom.

To je ona...

Prisao sam i smaknuo dio plahte sa njenog lica.
Njena blijeda koza se ukazala ispred mene.
Zasto si ovo ucinila? Zasto si me toliko voljela?

Svi ti divni trenuci, sva moja sreca, sva moja snaga, svee....sve je nestalo.

Ali moja ljubav prema njoj nikada nije, niti ce, izblijediti. To je nesto sto je nemoguce unistiti.

Obicno, ljudi, kada se rastaju sa voljenima, kada ih vide posljednji put, sjete se svih lijepih uspomena, svih sretnih trenutaka provedenih sa izgubljenim.

Ali...ja...kad pogledam u nju...vidim samo svoju krivicu, najgoru verziju sebe. Jer ja sam kriv za ovo! Ja sam jebeno kriv sto nje vise nema!

Brzo sam vratio plahtu preko njenog lica i otisao do vrata ne htijuci vise gledati najgoru stvar koju sam uradio.

Iako nje vise nema, mogu je osjetiti. Mogu osjetiti njenu prisutnost.

Mogu je osjetiti iza sebe kako me gleda sa razocarenjem u ocima. Nekada me je gledala kao najvrijedniju stvar koju je mogla ikada imati, a sada, u njenim ocima se moze vidjeti samo mrznja i razocaranje kada god me pogleda.

Kada bi bar to bilo istina. Pa i nek me mrzi, samo da je tu. Da znam da je u redu i da ce jednog dana ponovo biti sretna.

Nisam vise mogao izdrzati. Izasao sam iz ove prostorije ne trudivsi se da uopste zatvorim vrata.

Samo sam se morao sto vise udaljiti od ovog mjesta.

END OF FLASHBACK

Dva dana nakon toga je bila i sahrana.

Mnogo suza je bilo proliveno, mladi zivot je bio oduzet zbog ljubavi.

MARIJANA' POV

Moj zivot nema smisla.

Prije sam se stalno smijala. Uvijek kada bih bila sa Bellom, smijala bih se.
Ona je unosila srecu u moj zivot.

Sjecam se trenutka kada smo se prvi put upoznale.

FLASHBACK

Xx: "Mama, ali ja mrzim crno!"

Piskutavi glas gotovo uplakane djevojcice se mogao cuti cak do moje kuce, iako je njena kuca bila udaljena 50 metara od moje.

Ustala sam sa poda, obrisala prasinu sa svoje zute suknjice, i krenula u upoznavanje novih prijatelja.

Veselo sam doskakutala ispred kuce iz koje ce culo vikanje male djevojcice.

Usla sam u dvoriste kada je iz kuce izasla tuzna djevojcica.

Ja: "Zasto si tuzna?"

Na prstima se polahko spustila do posljednje stepenice i sjela na nju.

Prisla sam joj i sjela pored nje, posmatrajuci je i iscekivajuci njen odgovor.

Xx: "Mama i tata zele da obucem crnu haljinicu."

Ja: "Ti ne volis haljinice?"

Xx: "Volim haljinice. Ne volim crne haljinice. Ja nisam losa djevojcica i zato necu nositi crno. Ja sam dobra djevojcica. Ja nisam zla, ja sam vesela."

Ja: "Crna je samo boja. Ona te ne definise. To je samo boja."

Xx: "Okej. Vjerujem ti. Od danas cu nositi i crnu odjecu."

Ja: "Ja sam Marijana."

Xx: "Bella."

Njeno lice koje je do maloprije bilo tuzno, sada je krasio iskreni osmijeh.

Tog trena sam znala da je ona neko ko ce zauvijek biti uz mene.
Mozda je taj osjecaj malo prerano dosao. Ipak, bilo nam je samo 8 godina.

Ali u njoj sam vidjela pravog prijatelja. Ona je bila ta koja je unijela srecu u moj zivot.

END OF FLASHBACK

Proslo je samo sedam dana. Ali tih sedam dana se meni cini kao vjecnost.

Nedostaje mi! Nedostaje mi moja prijateljica!

Bar jos uvijek imam Jimina.

Jimin...moram otici do njega. Sigurno je zabrinut.

Posljednja tri dana mu nikako nisam odgovarala na poruke, niti pozive. A kada bi dosao do mog stana, ne bih mu dala da udje. Stan bi uvijek bio zakljucan i ispunjen tisinom.
Samo bi se culi bolni jecaji djevojke koja pati i tuguje za voljenom osobom.

Bila sam u plavim farmerkama i sirokoj sivoj majici kratkih rukava. Obula sam vansice, zgrabila mobitel i izasla vani.

Krenula sam zakljucati vrata, medjutim, nesto drugo je zadobilo moju paznju.

U desnom uglu pored vrata je bila crna ruza. Hmmm...sigurno je nekome ispalo.

Ali uz nju je bila i neka poruka.

Podigla sam ruzu zajedno sa porukom i pogledala sta pise.

Bila sam zatecena tekstom koji je bio rucno ispisan na papiru.

"Svakoj sreci dodje kraj. CB.B."

JUNGKOOK'S POV

Korak po korak. Sve sam blize i blize svome stanu.

'Umoran sam od svega' mi je bila posljednja misao prije nego sto sam dosao do vrata svog stana.

Crna ruza? Stvarno?
Je li se ovo meni neko nabacuje?

Koji k....znam da momci daju ruze djevojkama, ali da djevojka daje ruzu momku.....hmmm

Podigao sam ruzu i na njoj je bila zakacena neka poruka.

Moje oci su se rasirile od soka zbog napisanog teksta.

"Ovo je razlog zbog kojeg ne mozes imati lijepe stvari. Uvijek ih slomis. Zbog toga su ti morale biti oduzete. CB.B."