《 destiny 》

21. dio

NEPOZNATI POV

Ja: "Zasto me vec jednom ne ostavis na miru?!"

Derala sam se iz sve snage, ali to izgleda nije dopiralo do njenog malog mozga.

Xx: "Oh znas, samo si mi unistila svaki moguci nacin da budem sretna. Nije to nista lose, zar ne?"

Ja: "Nisam ja kriva sto te ne voli!"

Prisla mi je i zgrabila mi vrat.

Xx: "Eh pa vidis, duso. Tu si pogrijesila. Ti si glavni razlog zbog kojeg ja nisam sa njim."

Ja: "I ti stvarno ocekujes da ce on tebe nakon ovoga voljeti?"

Xx: "Mozda. Mozda ne. Ali bar cu se uspjeti tebe rijesiti, jednom za svagda."

Ja: "Jebi se!"

Xx: "Ti mala kucko..."

Ruku koja je do maloprije bila ma mome vratu, je podignula i zamahnula iz sve snage. Zatvorila sam oci znajuci njen sljedeci potez.

Ruka joj je bila svega nekoliko centimetara udaljena odog lica. Vec sam bila spremna za jak udarac, ali nisam osjetila nista.

Otvorila sam oci i susrela sa sa jos jednim parom ociju, meni dobro poznatih.
On joj je drzao ruku u zraku ne dopustajuci joj da me povrijedi.

Xx1: "Jos nije vrijeme. Rekao sam ti da ju ne diras. Prvo se rjesavamo njega, a ona ostaje netaknuta. Jasno?!"

Osjecala sam se kao da mi je neko lupio takvu samarcinu da mi se glava okrene za 360°. Bila sam razocarana, izdana. Osoba kojoj sam najvise vjerovala je upravo stajala ispred mene ne pruzajuci mi ikakvu vrstu pomoci.

Ja: "TI!!!"

LEA'S POV

Ja: "Salis se?!"

M: "Zasto bih se ikada salila u vezi ovakve stvari?"

Ja: "Znaci, ta Destiny ce se opet pojaviti?"

M: "Da. Napisala je 'Radujem se nasem susretu'."

Ja: "Zanima me ko je ta psihopata..."

JK: "Sve nas to zanima. Ali zasad je bitno da budemo sigurni. Gdje su ostali."

JM: "Namjoon, Taehyung, Jin i Hoseok su se vratili u Busan."

JK: "Yoongi?"

JM: "Da..nisam ga vidio od one noci u bolnici. Nije cak bio ni na sahrani, sto je veoma cudno. A nije ni vratio sa ostalima u Busan."

M: "Sto god da se desava sa njim, gdje god da je, nadam se samo da je siguran."

JM: "Marijana, mislim da bi bilo vrijeme da idemo pocistiti stan i osigurati ga. Ipak, znamo da ce se ONA vratiti."

M: "Da...drustvo, cuvajte se. Ostali smo samo jos nas cetvero ovdje."

Klimnuli smo glavama. Znali smo da smo u opasnosti. Pozdravili smo se i Jimin i Marijana su otisli.

Pocela sam hodati po sobi, ne znajuci vise sta da radim.

Ja: "Sta da radimo kada se ONA vrati?"

JK: "Smiri se..."

Ja: "Kako da se smirim?! Moguci ubica je tamo negdje, slobodan, i prijeti nam. Kako da se smirim kada znam da mi zivot moze biti oduzet u bilo kojoj sekundi?! Sta ja znam kako ona moze provaliti u stan?! Sta ako nas..."

I bas tada, kao grom iz vedra neba, Jungkookove usne su dotakle moje. Mislim OMG i Oh My God i O mojjjj Boze. On...me...upravo....omg.

Odvojila sam se od njega i nasi pogledi su se susreli.

Ja: "Bas znas kako da nekome kazes 'Zacepi'."