《 destiny 》

23. dio

JUNGKOOK'S POV

Ja: "Lea!! Lea?!! Probudi se! Molim te!"

Brzo sam ju odvezao i polozio na krevet.
Drmao sam ju u nadi da se probudi....jer ne mogu sad i nju izgubiti...

Ja: "Lea! Dodjavola! Probudi se!"

L: "Zacepi."

Iako je to izgovorila veoma tiho, mogao sam je kristalno cuti.

Ja: "Lea....napokon...jesi li dobro? Nisi mrtva...."

L: "Ma da. Ovo sigurno moj duh prica sa tobom. Kretenu, logicno da nisam mrtva."

Ja: "Ko ti je ovo uradio?"

L: "Da...u vezi toga...Jungkook, moram ti nesto reci."

FLASHBACK

*noc prije*

LEA'S POV

Hodam praznim ulicama grada vracajuci se kuci, i ne mogu da vjerujem... Jungkook me poljubio.

Ja: "Oh Bella...Gdje si sad kada si mi najpotrebnija..."

Xx: "Iza tebe, sreco."

Iza mene je progovorio jedan veoma poznat glas.
Zaledila sam se na mjestu.

Xx: "Ne zelis me vidjeti?"

Kunem se, ako sad ne umrem, necu nikad..

Xx: "Uhh... Ne ujedam, Lea. Okreni se."

Ma da. Kako mozes ujesti kad si mrtva, sjeme ti poremeceno.

Okrenula sam se polahko.

U mraku sam mogla vidjeti zensku figuru sa kratkom kosom. Ali joj lice nisam mogla vidjeti.

Ja: "Ko si ti?"

Xx: "Hahahah. Stvarno me to pitas?"

Ja: "Odgovori mi!!"

Xx: "Curo, smiri strasti. Da sam na tvom mjestu, ne bih se usudila derati na ubojicu u ovom trenutku."

Ne....

Xx: "Hajde, reci, ko sam ja?"

Samo sam buljila u nju, iako je nisam mogla potpuno vidjeti.
Izgleda da mi je smrt pokucala na vrata. I ta vrata su se upravo otvorila.

Xx: "Reci!!"

Ja: "Ti si...Destiny.."

Dy: "Tako je, sreco."

Ja: "Ne zovi me srecom!"

Dy: "Zasto?"

Ja: "Samo me Bella tako zove i niko vise!"

Dy: "Znam. Ali upravo si rekla da te samo ja tako zovem."

Ja: "Bella je mrtva!"

Dy: "Umm...tu se varas, sreco. Stojim ispred tebe."

Ja: "Hahahaha. Ti nisi Bella."

Dy: "Zasto si tako uvjerena u to, sreco?"

Ja: "Pa kao prvo: Bella me nikada nije zvala srecom, a kao drugo: da si ti Bella, trebala bi znati da me nikada nisi tako nazvala."

Dy: "Ti mala...."

Vidim da sam ju vec izludila.

Mislim da sada dolazi dio kada ja bjezim...

Pocela je vristati i trcati za mnom.

*nakon 7 minuta*

Mogu se zakleti da sam pretrcala 1 km, a ta ludaca jos uvijek ide za mnom.

Ali ne mogu vise. Ne mogu vise bjezati. Snaga me izdaje.

Pala sam na pod, a Destiny me stigla i zgrabila za kosu.

Zadnje sto sam cula je "Moja si" prije nego sto sam se onesvijestila.

*nakon nekog vremena*

Budim se i cujem neke glasove. Mogu prepoznati glas koji pripada Destiny. Tako mi je poznat, ali ne mogu da se sjetim ciji je to glas.

Nisam imala snage ni da podignem glavu ni da vidim sa kime razgovara.

Xx: "Ostavi je na miru...molim te."

Dy: "Zacepi. Idemo. Nju ostavljamo ovdje."

Brzi koraci cu se zaculi i ubrzo nestali iz prostorije u kojoj se trenutno nalazim.

Drugi, nekako umirijuci, sporiji koraci su mi bili sve blizi i blizi.

Neko mi je sklonio pramen kose sa lica nesto rekao.

Xx: "Spasit cu vas, Antonija. Kunem se."

To je bilo posljednje cega se sjecam, prije nego sto sam ponovo izgubila svijest."

END OF FLASHBACK

JUNGKOOK'S POV

Ja: "Zasto bi te neko nazvao Antonija?"

L: "Jungkook, Antonija je moje srednje ime!!"

Ja: "Okej....a zasto je to toliko bitno?"

L: "JUNGKOOK, BELLA JE JEDINA KOJA ZNA MOJE SREDNJE IME!"