BIZNISMENI #1 🔛 TARA & NENA

6. Karlo

„E, jebi se Kosta!'', odmahnem rukom i pustim pizdu da spava, pa odem u dvorište, malo na sunce.

Anđelka se već sunča, pa kad ja zauzmem jednu ležaljku pokraj bazena, glupa se kokoš podigne i okrene mi guzicu.

I, tako ja nataknem naočale na nos, pa listam i listam sve te nekakve papire, životopise, a najduže se zadržim na fotografijama potencijalnih kandidatkinja za posao.

I, u pičku materinu, sjetim se da od silnog i svakodnevnog jebača, od mene nije ostalo ništa. Treći dan! Treći prokleti dan je na izmaku, a ja nisam dodirnuo ženu. Sve si mislim da je moj život gotov i prije nego je počeo. Živjeti s gomilom problema je teško, priznajem, ali živjeti s gomilom problema i nakrcanim jajima, to je opća katastrofa.

I, sad da ga uredno izdrkam, nije mi baš pametno, jer Kosta može izviriti svaki čas, a ne prakticiram drkanje ispred muškaraca. No, nisam ja prakticirao živjeti na zelenoj salati i mrkvi, pa eto, snašlo me.

Malo se zapiljim u sise crvenokose ribice koja će mi uskoro uveseljavati dane, i sve se bojim da će mi to biti jedini vid zabave. Uzdahnem punim plućima, jer, situacija je složena i nisam u poziciji da biram.

„Ne mrdaj se! I, nastavi da bleneš u te sise!", trznem se na Kostinu naredbu, pa ga pogledam koji kurac priča.

„Kad ti kažem!", procijedi kroz stisnute zube i još mi očima daje mot da nastavim gledati lijepe fotografije.

A ne mogu se ja sad skoncentrirati, kad ne znam što se dešava i zašto me jebeni Kosta ne uputi u situaciju, već hoće da glumim budalu.

Zapiči se Kole prema onom zidiću koji smo jučer preskakivali i nestane među grmljem.

Smijem se jer jedva čekam da se vrati, pa da mu izredam sve čega se sjetim. Otišao momak po još malo vegeterijanske hrane, pomislim tren prije nego ravno ispred sebe primijetim neke pokrete, također u grmlju.

Spuštam polako fasciklu na ležaljku, uspravim se i okrećem glavu u stranu, a krajičkom oka pratim situaciju.

„Šta radite ovde?", prolomi se Kostina dernjava.

A zatim vrisak, zaglušujući ženski vrisak, koji ide ravno na mene. Momentalno ustajem, podbočim se, pa promatram tri djevojke koje trče prilazom, a Kosta ih naganja. Ne gledaju one kuda idu, samo jure naprijed, a osvrnute preko ramena prate je li im Kosta za vratom. Ma, iste su kao Anđelka.

Koraknem ja unatrag, pa još jednom, i još jednom, jer vidim da one ne namjeravaju stati. Ma vidim ja, da one mene ne vide.

I tras!

Sve se tri zalijepe za mene i odemo ravno u bazen. Mašem rukama i nogama, a lude ženske me utapaju. Ne znaju bi li me dokrajčile ili izvukle van. A, ja gutam, gutam jebenu vodurinu i samo vidim hrpetinu ženske kose oko sebe.

Na korak sam do smrti, a u vidno mi polje upadne Kostin lik. Pa, u pičku materinu, neću tako crknuti, nema šanse. Odgurnem sve tri kokoške od sebe i najzad se nagutam zraka. Dahćem ko pas, samo što ne cvilim, kad se posljednjim atomima snage rukama upirem o rub bazena i odgurnem se, pa izađem na sigurno.

Kosta ne može održati stabilnost na nogama koliko se smije, pa se zavali u ležaljku.

„Udavi se, ako boga znaš!", pogledam ga.

„Oprostite! Oprostite!", piskutavo ponavlja jedna od djevojaka, dok polako i one izlaze iz vode.

„Koji nas kurac špijunirate?", Kosta se uozbilji. „Ha? U šta ste gledale?"

„Pa...", pogledavaju se međusobno, a ja još hranim pluća dubokim udisajima.

„Maša vas je vidjela prekjučer kad ste došli", govori jedna od njih, pokazujući na onu s najvećim sisama. „I, jučer smo vas opet vidjele. I, malo nas je zanimalo...", nevino slegne ramenima.